KONVIKT

Tek prođoše Duhovi i one duge iscrpljujuće molitve za duhovne vježbe što ih prefekt po običaju bijaše odredio tri dana uoči blagdana, a konviktom se pronese zastrašujući glas da se među gojence uvukao sâm Nečastivi te da je, šaptahu, već položio ruku na svoje žrtve. Odlučan da suzbije pošast nestalnosti koja se nadvila nad sjemeništem, posvuda znanom po strogosti i askezi, prefekt, koji je, dakako, uvijek sve prvi doznavao, pa tako i ovu užasnu novost, žurno sazva sjednicu učeničke Marijine kongregacije, a fratrima koji pomagahu kateheti Vertošeku odredi da sa sjemeništarcima iščitavaju Knjigu Sirahovu, i osobito Strah Gospodnji u kušnji.

Čìni valjda bijahu prejake, jer ni bdijenja i stalne molitve, ni oštri prefektov pogled, ni zauzimanje kongregacije, niti pak zabrinutost zbog predstojećih kontrolnih iz grčkog i latinskog ne mogahu odagnati posvemašnji nemir i strah. Štoviše, neočekivano žestoko nevrijeme koje se nakon nekoliko ugodnih lipanjskih dana odjednom sručilo na mjesto učinilo je konvikt još mračnijim i neugodnijim. Svečeri vjetar postajaše jači. Kolutanje tamnih oblaka mijenjalo je iz trena u tren odnos svjetla i tame u nevelikim spavaonicama, a visoke grane divljih kestenova lupkahu neugodno o orošena stakla uskih prozora.

Na viliju Svetog Ante, sjevalo je i grmjelo do kasno u noć. Svjetla bijahu već odavno pogašena, ali snažni su blijeskovi na mahove osvjetljavali već utihle spavaonice u koje bi samo časak zatim uletio snažan prasak groma, za njim bi uslijedilo kratko smirenje, pa onda opet ono jezivo škriputanje i lupkanje kestenova granja...

Sav utrnuo, umotan u nekakvu crnu plahtu, gotovo pripijen uza zid, Rufin osluškivaše te zvukove... Posve snužden i zabrinut, bojažljivo prstima prođe vrhom čela i napipa roščiće.