U RASKORAKU

 

Ne vjerujem da su umjetnost i politika ikada bile u prijateljskim odnosima. Njihova prividna veza u nekom takvom kontekstu proizlazi zapravo iz njihova vječitog anta­gonizma, iz njihove krajnje i trajne suprotstavljenosti, iz njihova vajkadašnjeg uzajamnog izazova. Antagonizam je sadržan već u samoj prirodi politike, odnosno umjetnosti: dok je prva u biti agresivna, voljna da nameće jedino svoj model, sva u grču da se institucionalizira i uz­digne do vlasti koja bi zatim povijesno provje­re­nim sredstvima onemogućila svaki atak na sebe, druga je pitoma, otvorena širokom obuhvatu ljud­ske svijesti i u prostoru i u vremenu, nezainteresi­rana za materijalnu moć kao sredstvo za name­tanje vlastite volje drugima. Umjetnost postavlja vječno aktualna pitanja na koja svatko može odgo­voriti prema osobnom nahođenju i tumačenju ži­vo­ta i svijeta; politika daje uvijek gotov odgovor na koji je rizično postavljati pitanja. Umjetnost u­mno­žava svijet; politika ga unificira. I politika i umjetnost zahtjevaju žrtve, ali prva pritom uvijek iznuđuje masovne tuđe žrtve, dok su žrtve u u­mjet­­nosti uvijek individualne i dobrovoljne. Politika ugrožava čovjeka, umjetnost ga tješi. Politika traži pomirljivost, a umjetnost je nepomirljiva. Zato se i politika bavi umjetnošću i umjetnost politikom, svaka na svoj način: prva bi da dâ trajne okvire i precizno odredi puteve kojima se može ili mora ići u umjetnosti; druga, vrludajući uvijek svojim iz­ma­štanim stazama, oslikava politiku u njenom pra­vom svjetlu. Politika nastoji osvojiti široke pro­store, ali je u tome smetaju granice koje sama po­stavlja; umjetnost pak ne poznaje granice, a njen prostor – neomeđeni je prostor ljudskoga duha.

Ne idu one nikada ruku pod ruku. Njihovo katkad prividno suglasje pitanje je neophodne to­lerancije. Politika, naime, trpi umjetnost ne bi li joj ova prišla, a umjetnost se trudi opstati u odre­đenoj politici. Ali uvijek dođe vrijeme kada se one razi­đu. Jer, politika nikada nije bila toliko narodna ko­liko je to umjetnost zapravo uvijek bila. U po­vi­je­sti čovječanstva narodi su uvijek gunđali na po­li­tiku, ali ne i na umjetnost.

One himerične amalgame njih dviju odavno je opovrgnula povijest. Vjerujmo njoj, pa ćemo bolje shvatiti svaki aktualni privid te vrste. Utoliko više što svaka za se ima poseban odnos s vremenom: politika je gospodar trenutka, ali već naredni tre­nu­tak mora prepustiti nekoj drugoj politici; umjet­nost je izvan vremena koje joj se bezrezervno pre­daje. Koliko li samo novih zakona i dopuna zakonâ donosi u kratkom razdoblju svaka nova vlast ne bi li životu dala obilježja vlastitoga političkog kon­cepta, ali to zapravo samo potvrđuje svu efemer­nost i kameleonstvo politike. Istina, svi su veliki društveni sustavi u povijesti pronalazili bezbroj novih lica i naličja kako bi opstali pred pritiskom nove političke svijesti, pred nadolaskom novih dru­štvenih poredaka – pa ipak bi konačno uvijek bivali smijenjeni. I umjetnost je, dakako, podložna tim dijalektičkim zakonitostima, ali neprijeporna je činjenica da velika, temeljna djela svjetske um­jetnosti i iz najdavnijih vremena i danas potpuno­ma jednakomjerno i suvereno vladaju ljudskim du­hom, grade ga i uzdižu izvornom snagom, uče ljepoti i ljudskosti, govore o čovjeku davnih vreme­na kao da su stvorena da svjedoče o čovjeku da­našnjem i svagdašnjem. Postojanost umjetni­čkog djela ne poriče dijalektiku već je, dapače, potvrđuje na najoriginalniji način: svojom neslu­ćenom i trajno zagonetnom slojevitošću koju tek stoljeća i stoljeća dešifriraju. Promjene u sveukup­nosti ljudskog duha najbolje se očituju u različitim tumačenjima drevnih djela, jer, zapravo, tumače Ideju kojoj stoljeća prilaze iz različitih kutova. Ali jedno je posve sigurno: veliko umjetničko djelo uvijek iznova pobuđuje, inspirira, utječe neokr­nje­nom snagom koju uvijek iznova prizivamo, kojoj se divimo i na kojoj uvijek iznova gradimo. U tom smislu, između drevnih majstora umjetnosti i onih rijetkih današnjih kao da ne postoji nikakav vre­menski jaz. Možda bi ih dnevna politika i uspjela zavaditi, ali i Homer i Cervantes, i Dostojevski i Márquez vjerojatno bi, bar što se umjetnosti tiče, vrlo lako pronašli zajednički jezik. A u čemu se, s druge strane, ogleda kontinuitet politike? U vje­čitom pokušaju da sredi stvari koje je sama zabr­ljala. U tom je pravcu umjetnost politici uvijek otva­rala oči, ali najsljeplji je onaj koji je slijep kod očiju i najopasniji onaj koji zatvorenih očiju maše sječivom. Tako i politika.

Pa, otkud onda činjenica da su se mnogi stva­raoci angažirano bavili politikom i mnogi politi­čari umjetnošću? Ishodište tom više zabrinjavaju­ćem no zapanjujućem fenomenu svakako je psi­hološke prirode. Senzibilne umjetnike, naime, kao da neodoljivo privlači paradni šarm političkih perjanica, tobožnja muškost vlasti, i čak oružje; ba­veći se umjetnošću, političari pak kao da bi da po­kažu svoje skriveno humanističko lice. No po­gle­dajmo što ostaje od umjetnosti političara i po­li­tike umjetnika: tek nerazlučivi splet nejasnih poj­mova o jednoj ili drugoj. Da, to nas, istina, vraća po­četku, onom nazovi umjetničkom konceptu koji ne­ko dru­štvo proglašava vrijednim, onim (i danas tako če­sto spominjanim) zahtjevima povijesnog tre­nutka itd., ali i tu je vrijeme već odavno učinilo svoje, pa znamo da su „značajna umjetnička djela” neg­dašnjih dnev­no aktualnih političara bila brzo za­boravljena po isteku njihove političke uporabnosti, dok su se mno­gi stvaraoci – neki, avaj, čak i pred našim oči­ma – survali u tamnu jamu politike, jer su u njoj po­tražili umjetnosti toliko imanentno isti­noljublje. Ako bi iza njih i ostalo nešto, bila bi to ipak samo – umjetnost.


U RASKORAKU

Ogled je prvi put objavljen pod naslovom „U raskoraku” u beogradskom književnom glasilu „Književne novine” (10. veljače 1983., br. 664, godina XXXIV), a zatim je pod naslovom „Divario” u prijevodu Elis Barbalich-Geromella na talijanski jezik objvaljen u časopisu „La battana” (Fiume, gennaio-marzo 2000, numero 135, pag. 79-81). Pod naslovom „Во расчекор“ tiskan je na makedonskom jeziku u časopisu „Stremež” („Elzeviri“, Stremež, Prilep, 2001., br. 9-10, str. 99-102). U prijevodu Ines Cergol Bavčar i Milana Bavčara na slovenski jezik objavljen je, pod naslovom „Umetnost in politika v razkoraku”, u časopisu „Pretoki“ (Gorica, 1994., br. 2, str. 55-57).