AMARCORD ORLOVEC

 

Hommage à Skopje

 

Ne bih mogao reći čime bi jedan zabačeni kutak beznačaj­ne grad­ske četvrti koju su pomele popla­ve, potresi, buldožeri, beton i vrijeme zaslužio da mu se izradi virtu­alna trodimenzionalna rekon­struk­­cija poput onih velebnih orijentalnih gradova, nestalih akro­­po­la, gromkih rimskih stadiona ili sve­tih pira­mida Maya. Jer, kome uopće može biti za­nimljiv taj mikro­kozmos nejednakih kućica i vr­to­va, razasutih bez ikak­va urbanističkog plana oko kamenim kocka­ma poploč­ene uličice na kraju gra­da što je izlazila na ne­ve­liki trg Orlovec, s du­ćanom kolonijalne ro­be, voćarnicom, pe­karom, stolarskom radionicom i bri­jačem? Tko bi se i zašto do­sjetio da za neku doku­­men­­­­tar­nu TV emisiju, ono: tk-tk-tk-tk, kom­­­pju­­torskom 3D-ani­macijom sve vrati na svoje mjesto i u tren oka oživi ne­­stalu civiliza­ci­ju jedne male crno-bijele peri­ferijske če­­tvr­ti iz pedesetih-šez­desetih koja je nastala i nesta­la bez ikakve zamjet­ne simbolike?

Stojeći usred ludila bezbrojnih vozila na prostra­nom parkiralištu, s jedne strane o­međenom masiv­nim betonsko-staklenim nebode­rom neke ul­tra mo­­der­­ne banke, a s druge brzopro­met­nim bu­le­va­rom, za­posjednutim histeričnim gradskim bolidima koji u ne­pre­­ki­nutom zelenom valu jure u oba smjera, po­kušavam shvatiti gdje je uopće nekoć bio mali zeleni trg Orlo­vec. Da sam geometar, vjero­jatno bih već pro­našao neko uporište u dalekim pla­ninskim vijencima što okružuju grad, ili u nekom od rijetkih zdanja što su preživjela učestale ele­men­tarne ne­pogode i bjeso­mučan urbanistički stres. Ali ja ne poz­nam matema­tiku prostora samog po sebi, a u njega se, evo, arhimedovski istiskujući staru, ljup­ku maketu Or­lovca, okruženog kućicama pri­rod­nih zemljanih boja, usa­dio ovaj kockast, čvrst, ar­miran, bezbojan, seizmički otporan dio grada – jedna posve mo­derna maketa što ju je, daleko od tih krajnje osob­nih uspo­­mena, krupnim potezi­ma slav­na arhitek­ta zamis­lio Kenzo Tange.

Pokušavam zato energično prebrisati sve to i u na­stalu praz­ni­nu u prostoru ponovno učitati neg­dašnji ugođaj Orlov­ca i njegova bliskog okružja.

Da, tamo, na za­pad­nom rubu parkirališta, čini se da je baš tamo započinjalo uvijek razigrano i buč­no dvorište pučke škole koju sam pohađao. Mjesec stu­de­ni, gusta magla, strah, snažno električno škol­sko zvo­no i jurnjava mili­jun djece dugim akustičnim hod­ni­cima – bio je to prvi dan u novoj školi na­­kon pre­seljenja iz seoca gdje je školski podvor­nik po­četak i kraj sata označavo lupanjem ručnog zvona od sjajne mjedi. Tamo, na selu, sve je to, začudo, djelovalo ne­kako strogo i ozbiljno. Posve besmisleno, odlazili smo na odmor ili ma­­rendu tihi i zalizani poput go­jenaca kakva kon­zer­va­tivnog en­gleskog inter­nata. Dakako, bio je to scenarij jed­nog dru­gog amarcorda, punog patetike i zasta­vica, ali bez opojne vedrine koja mi je, upravo zbog te nove škole u kojoj sam se našao, prožela svaki tre­nutak ranog djetinjstva. Jer, netko je tu doista bio maštovit i ne­vin poput nas, a možda je i samo vri­jeme bi­lo tak­vo. Školsko bi zvono, naime, katkad naglo od­jeknulo usred sa­ta i za tren bi se hod­nicima prema blagovaonici raz­lila buč­na rijeka razdra­gane djece: Stigao je orijaš! Golem, velike obrijane glave i de­be­la vrata, brkomazom ulaš­tenih „mustaša” izvi­jenih do ovećeg valjka pod bra­dom, s čap­­li­nov­skim ma­ke­­­up­om, dobrano namazan uljem i gol do pojasa, uteg­nutog gotovo pedalj širokim remenom – na­sred dvorane čekao bi nas div s dva svoja po­moć­­nika. Okruženi djecom sa svih stra­na, djelovali su u toj maloj us­putnoj areni poput putujućih čudotvora­ca. I nit­ko nije morao viknuti: Tiho! – jer bi, čim bismo se po­raz­mješ­tali uoko­lo, nastao ne­vi­đen tajac, a orijaš bi i njegovi pomoćnici, ovijeni sivkasto-bijelim oblakom talka što se uspavljujuće lagano kovitlao du­gom kosinom sunčevih zraka koje odnekud odozgo pro­­di­rahu u dvoranu, šutke započinjali svoj mali, gotovo ritualan cabaret. Po­digli bi mu na pleća us­ko­tračnu željezničku pru­žinu i pozivali po neko­li­ko dje­čaka i dje­voj­čica da se ovje­se na sva­­kom kraju, a onda bi se lju­dina, po­grb­lje­no cupka­jući u mje­stu, polako i sve brže o­kretala poput ka­k­va vrtulj­ka sve dok se pružina ne bi posve savila. Ponovio bi to zatim još jednom ili dva puta, s dru­gim tračni­cama i drugim dje­čaci­ma i djevoj­či­ca­ma, uz ur­­nebesno odušev­lje­nje, ve­selje i ciku. I to često ne bi bilo sve, jer su gorostasi koji dolažahu u naš grad katkad bili i gutači vatre i, što­vi­še, znali jesti staklene čaše, žlice i žilete.

No u školu su navraćali i razni mađioničari i hip­no­­ti­zeri, dreseri majmuna i Cigani s medvjedima koji su onda, izvodeći svoje točke u školskom dvo­rištu, uz daire i ples, privlačili i slučajne prolaznike i ljude iz okol­nih ku­ća. Kao da ih još uvijek vidim o­nako uzvera­ne na imaginar­nu og­radu na rubu sa­dašnjeg praki­rali­šta gdje je u ono vrijeme započi­njao red neož­bu­kanih kuća uz novo­nastalu uličicu što je išla ravno do Orlovca. Na nje­zinu je naglo presječenom završet­ku bila javna česma, otprilike na istom o­nom mjestu na kojem je sada po­stav­ljen par­kirni auto­mat. Voda je, kao na izvoru, u snažnom mlazu ne­pre­stano tekla i zimi i ljeti. Za vrelih ljetnih dana mogli ste posvuda oko nje vidjeti ba­rice i razbacane velike pru­gaste, ze­leno-crvene po­lu­­mje­sečaste kore lubenica oko kojih su na sve stra­ne zujale ner­vozne ose i pčele. Zimi, pak, kao u Grimmo­vim baj­kama, okovao bi je pro­zrač­­an plavičasti led iz kojeg je virio tek tamno­zeleni vršak čes­me s ne­za­ustav­ljivim mlazom hlad­ne vode. Na kraju reda majušnih kuća što su, ona­ko zatrpane sni­jegom, djelovale još manje, gotovo kao u slikov­ni­ca­ma, česma je bila važna vizualna koordinata, kao sada onaj plavi automat s par­kir­nim kartica­ma. I posve je sigurno da je ona još uvijek tu neg­dje dolje. U neraz­mrsivom spletu nove pod­zemne in­fra­­­strukture koja podržava parkira­liš­nu i drugu grad­sku signalizaciju, ovijena gustim bršlja­nom te­lefonskih i električnih kablova pod parkiralištem, ona stara dobra cijev što ju je godinama napajala, i dalje vodi do česme s koje smo rado pili i koju su, u žaru brzoga rada, graditelji jednostavno buldo­žerom povalili i ugazili u pod­logu. Kat­kad nam se čini da je dovoljno nešto samo grubo prega­ziti, zatući u šljaku, po­rav­nati valjkom, zaliti be­to­­nom i asfal­tom – pa će posve nestati s lica zemlje. No, poput živih slika koje nedirnute opstoje u na­ma, i naša je česma tu negdje – doista virtualna, ali još u­vi­jek tu, i noću, kad se sve pri­miri i zaspe, ona ti­­­hano šumi pod plavim parkirnim automatom.

I školu su naprasno srušili, otvarajući nekakve no­ve vi­zure grada, a to je, pak, posve narušilo rav­notežu i smisao obližnjih vrtova, jer su sada sta­­jali na putu novoj prometnici koja je od Orlovca tre­bala voditi do nedalekog velikog zatvorenog baze­na u izgradnji. Vrtovi su sezali do samih ogradnih zidova škole s južne strane, i tu je doista počinjao kraj grada. Štoviše, ponekad smo u neo­građenim njivicama znali vidjeti divlje zečeve kako brste vr­hove kupusnih mladica. Svojim su rubo­vima u smje­­ru bulevara vrtovi sezali gotovo do sre­dine sadaš­njeg parkira­li­šta, a u­pra­vo su na tom pro­storu sada označena mjesta za tegljače i autobuse. U virtualnoj trodi­me­n­­zio­­nal­­noj pre­dodž­bi na za­slonu računala, na mjestu s kojeg ćemo na tre­nutak ukloniti ta big foot čudovišta dvijetisućitih, bijaše ucr­tana neve­lika ko­liba od sla­me u kojoj je od pro­ljeća do jeseni ži­vio do­bro­ho­tan star­čić koji je od­mah brao i prodavao vo­će i po­­­vrće. Još čujem maj­ku kako kaže: „No, skok­ni u vrt po salatu”. Dotr­čao bih vrtlaru koji bi, čim bi me ugle­dao na lesi, izišao iz svoje koli­be s veli­kim vrtlar­skim nožem i birao dvi­je naj­bolje sa­late iz či­jeg je ukoso za­­sje­če­nog mjesta iz­bijala svježa mli­ječna rosa.

A onda, još prije no što je izgrađeno parkiralište, netko se dosjetio da se baš tu, usred tih vrtova iz­gra­di nova baletna škola. Lijepa zgrada s velikom stak­lenom kupolom nikla je u tren. Male su bale­rine sva­koga dana prolazile našom uličicom s roza ba­le­tnim papučicama ljupko ovješenima o rame, a tiha je glaz­­ba proži­mala sve oko nas. O, kako bijahu povlaš­te­ne te male primadone! Plesale su lebdeći nad ne­stalim vrtovima, po mekim vrhovima i listovima bi­lja, i po­di­zale se uvis, uspinjući se imaginarnim stablji­ka­ma čarobnoga graha.

Danom koji je za to bio određen otac bi me od­veo na Orlovec brijaču na šišanje. Nije tome pret­ho­dila nikakva druga blaža radnja, poput odlaska u slas­tičarnicu „Pilot”, recimo, ili nešto tomu slično. Ne – ravno brijaču. Strog i utegnut u svoju čas­ničku o­do­ru, stojeći preuzetno iza brijaćeg stolca kao ka­kav nadzornik, rekao bi: „Ošišaj ga na nulu. Tako će mu ojačati kosa”. Taj ritual odvijao se toliko brzo da go­tovo nisam bio u stanju razgledati ni sjajna starin­ska ogledala, britve s elegantnim koštanim drškama, ve­like i ma­le češ­ljeve i brijaće četke, bo­čice s mi­ris­nom vodom, bijele kockaste sa­pune u metalnim zdjelica­ma, stipse i plitice s puderom – i sve to lijepo poslo­ženo na mra­mor­nom pločom po­krivenom ormari­ću preda mnom. Bri­jač­­­ni­ca je, kao i sve ostalo na Or­­lovcu, bila nevelika i zato u­vi­jek pu­na mušterija. A ja ni­sam bio jedini dječarac kojeg su šišali „na nulu”. Kat­kad ih je i po nekoliko čekalo u redu s o­če­­vima koji su nezainteresirano brbljali o sportu, lovu i vre­­menu, a onda bi su­tradan cijela ško­la za­sjala od „lus­tera”, kako su nas zvali oni koji nisu morali prolaziti tu rigoroznu higijen­sku inicija­ciju.

Nastojim, evo, od oka utvrditi na kojem je mjestu u tom ludo izmijenjenom poretku stvari brijačni­ca toč­no mogla biti. I čini se da je bila baš ondje, na­sred sa­dašnje brze prometnice i da na tom neo­bičnom vir­tu­alnom au­­to­dromu, kao u kakvoj Nin­ten­do video-igri­ci, o visoki bri­jaći sto­lac-autić na ko­jemu me upravo ne­smi­ljeno šišaju „na nu­lu”, sa svih strana uda­raju blještavi automobili i moć­­­ni mono­vo­lu­meni s kon­ca mi­le­nija.

Ujesen, kada bi ovratnici na jaknama već bili zadig­nuti, a u vrtovima ostali tek drvenasti patrljci zeljas­tog povrća i suhi, nakrivljeni kolci po gredi­ca­ma, put od kuće do dućana s kolonijalnom ro­bom, onaj isti put kojim smo za ljetnih dana rado pre­trčavali, činio se znatno duljim i nesigurnijim. Niz nejednakih drve­nih stupova razvodio je na sve stra­ne čudesan žičani instrument električ­nih vo­dova što su jezivo zviždali na vjetru punom bagremova lišća, ali svjetiljke na ug­lovima kuća bijahu preslabe da u suton odagnaju sablazan neumoljive dječje strep­nje. No u samom du­­ćanu, u toploj polu­mrač­noj nutirni te trošne i go­tovo romboidno na­krivljene kocke visokih sta­­rin­skih polica i širokih tez­gi krcatih naj­raz­no­vrs­nijim po­trep­­štinama, opojna mješavina mirisa čaje­va, ci­meta i papra, rogača i grožđica, šećera i ulja, mar­melade, mlijeka u pra­hu, kave i kakàa, brašna, su­hih kolačića, keksa i karamela, pa petroleja, kožnih remena, bala jeftine tkani­ne i sapuna za rublje – sve bi vam to u tren oka vratilo izgubljeno samopouz­da­nje i osjećaj tla pod nogama. U dućanu je uvijek bi­lo puno ljudi, oso­bito u pred­blagdansko vrijeme kada bi niz ri­jeku s okolnih vi­sova dolepršale i prve božićne pa­­hulje. Dobrano poodmaklih godina, pro­davač se Strezo, u otrcanoj mod­roj kuti i ruku uvijek nečim u­po­s­le­nih, uspore­no ge­gao između stražnjeg skladišta, polica i tezgi. Velikim bi dr­ve­nim žlicama ru­­tinski gra­bio iz vreća ili buradi brašno, šećer, sol, rižu ili grah i usipavao ih u sme­đe pa­­pir­ne vrećice koje je potom vještim po­kretom, u poluokretu, do­­baci­vao na va­gu. Ulje za kuhanje i petrolej za svjetiljke bili su u nešto udaljenijim bačvama ispred tezge. Ljudi bi iz svojih slamnatih ce­ke­ra vadili boce s čepovima od vršaka kukuruznih klipova ili od već dobro umašćenih svi­taka novin­skog papira i stavljali ih na tez­gu preda nj. Strezo, kojemu se nikad i nika­mo ni­je žu­rilo, obilazio bi polako stražnji dio tezge, dolazio do jed­ne ili druge bačve. Svaka je imala svoj lijevak širo­kih usta i ve­liku zaimaču, ovješene o masni rub. Stre­­zo bi ih čak i trgnut iz sna i zatvo­re­nih očiju la­­ko pronašao, kao što bi s jednakom lakoćom pre­­­­poz­nao i svaku bocu u na­selju. Godinama ih je pu­­nio istim odmjere­nim po­tezima: držeći u jednoj ruci grlić boce s udjenutim lijevkom, drugom bi go­le­mom zaimačom cr­pio iz bačve i, odižući je vi­soko, sa­­­vrše­no mirno i precizno točio u li­jevak, upravo to­­liko da se nikad ne prelije. I dok je to činio, u du­­ća­nu bi zavladala neobična ti­šina. Svi bi se samo šutke za­gledali u bujni, lagani mlaz ulja ili pe­tro­leja što je u sebi nedvoj­beno nosio i neka stara skri­ve­na zna­če­nja. Ja, me­đu­tim, ni­kad nisam shvatio ona div­na skri­­vena zna­čenja du­guljastih če­tvrtas­tih stak­len­ki, poleg­nu­tih na tez­gi, punih šarenih bom­bona i mliječnih karamela, no svaka je kupnja završa­vala ča­rob­no samo ako bismo imali do­pu­štenje da za ne­ko­­liko dodat­nih novčića Strezo za­­vuče ruku u stak­lenku s kara­melama što bi se za­tim topile u ustima na putu do kuće koji više nije bio tako dug i strašan.

Zima i snijeg činili su Orlovec nježnim poput dječ­je priče. Odnekud su s one strane rijeke dola­zili crni fijakeri s krupnim zadihanim konjima i ko­­čija­šima na visokim sjedalicama. Pojavili bi se od­jednom u arhaičnom crtežu željeznog mosta koji je izbijao baš na sam trg i odlazili nekamo na drugi kraj grada. Kat­kad bi se poneki fijaker, uz rzanje konja i kočijaševa tetošenja, zaustavio ispred vo­ćar­nice. U te beskrajno bijele zimske dane njezin se izlog sav šarenio od žarkih crvenih, zelenih, plavih i narančastih eti­keta na gaj­ba­ma punim eg­zo­tična voća. Tko nam je slao te božje darove? Tko se brinuo o tome da raskošne tu­niske da­­tule na gran­či­­cama usred zime stignu u ovo daleko, imaginar­no pred­gra­đe?

No, evo, davni, obožavani snijeg još uvijek tiho sipi na Or­lov­cu. Mia Martini. La nevi­cata del cin­quan­­ta­sei. Kartolina je potpuna. Toplina i biblijski mi­ris kru­ha, pogača i žemlji iz obliž­nje stare pe­kare. Je­dan gos­podin ležerno izlazi iz fija­kera da ne­što kupi u vo­ćarnici. Dječak pred iz­logom drži grančicu s datu­lama. Konj dah­će i tupka u mje­stu. Kristalnom dubi­nom bijelog zimskog ugođaja promiče ne­ko­liko crnih fija­­kera. Go­spo­din se vraća s vrećicom krupnih naran­či. Ko­či­jaš kaže: „Diii”, laga­no se zatežu uzde i moćna sta­tura konjskoga tijela, sva u naponu da se žes­toko prop­ne i zarže, čini tek la­gan okret glave ulijevo, a fijaker u polukru­gu od­lazi. Dje­­čak jede suhe datu­le.

U proljeće vlakovi bijahu prepuni putnika. Naglo probu­đene čežnje vodile su ih na sve strane, a naše je malo predgrađe, kroz koje je prolazila pruga, oz­na­ča­valo kraj puta za one što su dolazili ovamo. Kada bi pristizali, vlakovi su tu usporavali, ener­gično škripali kočnicama i za­staj­ki­vali, a parne bi lokomotive ispuštale duge zvižduke i goleme ob­lake šištave pare. Tada bi kat­kad tek rasanjeni put­nici spuštali velike pro­zore i zbunjeno zurili u ljup­ku razglednicu pred so­bom, animiranu živahnom dječurlijom in primo piano. Kada bi, pak, vlako­vi odlazili, tu je započi­njalo nji­­hovo postupno u­br­­za­nje, opet uz duge zviž­duke, oblake gustog di­­­­ma i ritmično udara­nje kota­ča po tračnicama. Još uvijek po­neseni poletnim uzbuđe­njem zbog pred­stojećeg pu­to­vanja, kroz prozore va­gona ponovno bi izvirivali razdragani put­nici, mahali djeci i slu­čaj­nim namjerni­ci­ma, trljali oči od čađe i namještali pramenove kose što su ih neu­kro­tivo pljus­kali po licu i čelu. A kada bi vlak konačno projurio a uz­bur­kani se zrak za njim prestao kovitlati, pred na­šim su se očima u daljini otvarali beskrajni, smireni obzori s plavičastim njivama i voćnjacima u du­bo­kom, div­ljim makovima opijenom pejzažu što nas je neodo­ljivo va­bio, ali je još uvijek bio pregolem za naše krhke go­dine.

A onda, posve jednostavno i odrješito, kao što to činimo s kakvom neuspjelom skicom na radnom sto­lu, netko je grubo is­trgnuo list s cijelim tim pro­sto­rom, zgužvao ga i bacio u koš pod stolom. Oš­trim je pote­zima tehničke olovke i ravnala, bez ijedne krivu­lje, pre­krojio sve to i u novonastalu ur­­­banističku sek­ciju učitao prazne, sive pačetvorine i volumene bez ikakvih uspo­mena. Veliki vodo­rav­ni kvadar nove ban­ke, sav u staklu i najfini­jem mramoru, progu­tao je cijeli trg Orlovec, s voćar­nicom, pekarom, brijačem i dućanom s ko­l­oni­jalnom robom. S visokog vertikal­nog kvadra, usađenog u sredinu niže zgrade, nedavno je sko­čila žena koja je, ako je suditi prema koordina­tama što sam ih nekako proizvoljno ucrtao u prostor, vje­ro­jatno pala usred stolarske radionice, baš pred noge onog sredo­vječnog maj­stora, Armenca, kod kojeg mi je majka naručila prvu policu za knjige. Tamo, pak, gdje smo nekad stajali bosonogi i razdragano mahali vlako­vo­đama i put­­­ni­cima, sada su prostrani, snažno osvijetljeni holo­vi s brojnim put­ničkim blagajna­ma, informacijama, gar­­­de­ro­ba­ma te rent-a-car i tu­rističkim agen­ci­jama modernoga že­ljez­­ničkog ko­lodvora na kojem, kao u kakvoj dalekoj zračnoj luci, profinjeno ugođeni zvučnici tiho, šap­tom, gotovo snubeći, na­jav­ljuju dolaske i odlaske fu­turis­tičkih ekspresnih vlakova. Kao na nekom leb­de­ćem nad­vož­nja­ku pruga je po­dignuta na višu razinu za ci­jelih dva­desetak me­ta­ra, otpri­like tamo gdje su za onih bla­go vjetrovitih dana naši mali zma­jevi od trs­ke i ša­­renog papira lovili tople zrač­ne struje, a jedan je opsesivno težak armirani beton­ski stup že­­ljez­nič­kog kolo­dvora energično pro­dro kroz stak­lenu kupolu baletne škole i zario se u one davne, dva­put umrle vrtove.