MAGIČNA OLOVKA*

Komplementarnost pojedinih faza u razvoju nekog umjetnika sasvim je uobičajena pojava. Dapače, ona nas nerijetko upozorava na bitne odrednice njegovih htijenja, njegovih metoda primicanja suštini likovne materije, te suštini procesa njenog uobličavanja. Jedna spoznaja izvire iz druge, jedno se iskustvo pretapa u drugo. Ponekad je životni opus samo blago temporalno pretapanje traganja, slutnji i spoznaja, vječito primicanje nekom tajnom svjetlu u magli, dalekom i nedohvatljivom, čudesnom u svojoj izazovnosti i laganom uzmicanju. Tada je jedini mogući cilj sámo to osluškivanje unutarnjeg glasa koji navodi na prave putokaze kroz labirint ideja i sadržaja. Ali dogodi se da se likovna materija jednostavno otrgne autoru, izmakne mu i prepusti se samom postupku, samom činu stvaranja. To je, dakako, karta kojoj je moguće povjerovati, prepustiti se njezinoj zavodljivosti, ali tek ukoliko se stvaranje shvati kao tajanstvena igra čiji je smisao daleko izvan svih poznatih koordinata i koja obvezuje tek na kraju, nakon odlaganja kista ili olovke.

Jasna Maretić koju je zadesio taj divni „udes” otkrića prepustila se, očigledno, bijegu svoje olovke, dopustivši da je vlastiti instinkt vodi u nepoznato, u ona tanana prostranstva pred kojima treperi tek čudesno velo nadošle, usplahirene prirode. Rezultat toga zajedničkog bijega su s izuzetnim suptilitetom i minucioznošću rađeni crteži istarskih krajolika i obala Dunava. Tematski okvir je, naravno, tek polazna točka. Jer, na prvi uzajamni dodir olovke i papira, budi se i rasanjuje ono najdublje biće prirode koje opominje na uzaludnost toponimskih igrarija. Svijet je jedinstven u svojoj ljepoti i, mimo suvisle i jedino moguće autentičnosti, nadolazi svom snagom svoje nutrine.

Pejzaži ove nadahnute autorice viđeni su kroz stisnute kapke pa se obilje jarkih boja pretvara u kovitlace nježnih nijansi, u vrtloge čudesnih formi koje proizlaze jedna iz druge te se i jedna u drugu utapaju, kao što mali Pan skače sa žbuna na žbun, pokrečući grančice, pokrečući lišće, pokrečući svu naježenu prirodu u laki, bešumni drhtaj. Taj bešumni drhtaj plovi od crteža do crteža i kao da nam iz nekih iskonskih dubina i daljina, zaštićenih od prolaznosti, donosi svježinu davnih pitomih vremena.

Crteži Jasne Maretić čisti su i savršeni u svojoj zaokruženosti i punini. Sam postupak je, reklo bi se, preuzeo primat nad opservacijom. To prepuštanje demijurškoj snazi olovke, kreativnoj snazi ruke, narkotično je po svojoj prirodi kako za samoga stvaraoca tako i za gledaoca. Pristupajući ovim crtežima, mi ih ne doživljavamo kao uokvirene isječke prirode, već ulazimo u sam taj omađijani prostor, prepuštamo se njegovoj volšebnosti, uvjereni da mu pripadamo svim bićem, a sve manje svjesni zašto. Moćno je to suglasje oka, konfiguracije papira i nesputanog klijanja boja. Na ovim je crtežima autorica izbjegla sve rubove, sve bočne stazice koje su je mogle zavesti na već utabane putove i izrazila jedan osebujan doživljaj prirode, tako bliske njezinoj unutarnjoj vokaciji.

U ovoj svojoj fazi Jasna Maretić još jednom otkriva crtež kao zahvalnu tehniku i kao specifičnu mogućnost likovne komunikacije. Zašavši donekle u vode magičnog realizma, ona im se i prepustila, otkrivajući samoj sebi i nama elementarnu snagu izričaja ljepote bez porukâ, ljepote zova i dozivanja tajanstvenih kutaka prirode, ulovljene u trenutku njenog laganog presazdavanja, blagog pomicanja ka iščeznuću u savršenstvu. Na njenim crtežima priroda stječe novi identitet, oblici i njihovi detalji, boje i sjene dobijaju nove znakove, zamjenjuju uloge, šifriraju se na nov i tajnovit način. Objektivni prostor postaje prostor sna ili prostor iz sna, onaj isti sanjani prostor koji je autorica otkrila u divnim predjelima i ambijentima koji su tako moćno opčinili njezin stvaralački habitus. Tu i takvu prirodu ona sada iznova pronalazi na svojim crtežima, podvlačeći bliskost, isprepletenost stvarnosti i imaginacije.

Crteži koje smo vidjeli u njenom atelijeru zaokružene su vizualno-poetske cjeline čijoj će se izraznoj perfekciji autorica bez sumnje vraćati kao novoosvojenom ishodištu za vlastita stvaralačka traganja, utoliko više što oni već sada predstavljaju nezaobilazan dio njezine ionako bogate likovne aktive, te likovnog stvaralaštva ovog prostora uopće.