DOZIVANJE ZAVIČAJA*

Pjesnik uvijek ostaje pjesnik. Sudbinski određen čarolijom dubinskih konstanti opojnog djetinjstva i mladosti, on, čini se, ostaje vječnim zatočenikom drevnog antejskog izazova i boli u isto vrijeme – zatočenikom vlastita podneblja i zavičaja. Najljepša umjetnička djela stvorena su na tom emotivnom fonu koji katkad raspoznajemo, katkad slutimo, ali ga uvijek nalazimo, jer taj je suptilni emotivitet zapravo onaj neuništivi unutarnji perpetuum mobile svakog stvaraoca.

No za umjetnika uvijek postoji još jedan zavičaj – onaj tajanstveni zavičaj snova. To je najskrovitiji kutak njegove duše u kojem se bezizgledno rvu umjetnik-dječak i umjetnik-čovjek. Prvi bi da razvrgne čaroliju uspomena i dočepa se snova; drugi bi, paradoksalno, da razvrgne čaroliju snova i dočepa se uspomena. Ali ta je unutarnja borba zato i bezizgledna. Jer, što je drugo umjetnikov stvarni zavičaj do li imaginacija, onaj čudesni i nerazlučivi splet uspomena i snova, ona eruptivna kreativna jezgra iz koje sve proizlazi i kojoj se sve vraća?

To nesvakidašnje ali poticajno iskustvo očigledno nije mimoišlo ni Renca Kosinožića, jednog od najvrsnijih majstora umjetničke fotografije u Istri. Poznajemo ga kao pjesnika svoga podneblja, pjesnika prelijepih istarskih krajolika, mora, sela i zaselaka, brajdi, baladura i šterni. Svojim osebujnim govorom nadarenog umjetnika opjevao je običnog istarskog čovjeka, težaka, obilježenog istarskim znacima vremena prošlog i sadašnjeg.

Uvijek u potrazi za ljepotom, za onom bizarnom ljepotom koju tako nadahnuto kreiraju priroda i čovjek, Kosinožić se kanda prepustio intuiciji uspomenâ koje kao da znaju više od očiju za koje je mnogo toga trajno skriveno. Vođen porivom umjetnika-čovjeka domogao se šarene košarice umjetnika-dječaka, prepune igračaka-uspomena. Tako je nastao njegov osebujni istarski ciklus.

A onda se umjetnik-dječak uputio po svoje snove u Ameriku. Donio nam je košaru punu sjaja i blještavila, košaru punu igračaka-snova. Intuicija snova znala je opet više od očiju... Kao da je cijelog života tragao za onim najtipičnijim u američkoj svakodnevici – tako je sugestivno izrazio sraz glamura i dramatike velegradskog pločnika, lice i naličje snova.

Ali nečega tamo ipak nije bilo: neba! Onog pravog, čistog neba s krajolikom u dnu i obzorjem u daljini; onog neba koje kao da obasiže istarski pejzaž i koje u Istri ne moraš tražiti pogledom. Odlazeći po svoje snove u Ameriku, umjetnik-dječak nije očekivao da ga zaskoči čežnja za tim dubokim, mekim mediteranskim nebom. Shrvan čaroljom uspomena, svoj je zavičaj, bar na tren, potražio u imaginaciji, tom trajnom ishodištu umjetnikova križnog puta. Kosinožić kao da doziva nebo što se poput nekakve simbolične svjetlosti ljeska na beskrajnim zastakljenim plohama nebodera koji vladaju prostorom. Ta čudna šuma divovskih ogledala tako postaje medijem za dozivanje zavičaja. Umjetnik-dječak i umjetnik-čovjek ophode svijet.