“U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM”

“Sretan grad” – pronađeno vrijeme

Prepoznatljiva naslovna sintagma „Sretan grad” filozofske je prirode i podsjeća nas na velikane renesansne misli sir Thomasa Morea, Tommasa Campanellu i, dakako, znamenitog Crešanina Franju Petrića. I, doista, u kulturno-povijesnom smislu te su asocijacije – kada je riječ o Novigradu kao svojevrsnoj Utopiji, ili Gradu sunca ili naprosto Sretnom gradu – potpuno utemeljene: u samom srcu turbulentnih europskih stoljeća opstojao je i opstao kao osebujna i potpuno zaokružena urbana cjelina taj neveliki ali čudesno lijep gradić. Možda ga je teško ili nemoguće pronaći na povijesnim zemljovidima znamenitih i znakovitih civilizacijskih prekretnica, ali njegova je povijest duga, kontinuirana i nadasve osebujna. Sasvim tih i povučen, u zatonu velikih događanja, on je ipak, u vlastitim komornim dimenzijama i na vlastiti intiman način preslikavao uzbudljivu sudbinu Europe i sudbinu svijeta.

Ali knjiga starih kartolina „Sretan grad” zagrabila je tek u jedan neveliki, relativno miran povijesni odsječak od sedamdesetak godina (od zadnjih desetljeća 19. do šezdesetih godina 20. stoljeća), odsječak koji je možda najbliži onoj Novigradu imanentnoj lirici, onoj tihosti života zaokupljenog samim sobom: tu su pristanište i brodovi, mandrač, barke, vesla, timuni, jedra, ribari, mreže, bosonoga gradska mularija, ljupke dame i fina gospoda, botegari pred svojim dućanima, a onda i sama jezgra novigradske mizanscene: gradski trg, župna crkva i elegantni zvonik, svadbe, fešte, limena glazba, oštarije i kafeterije i razdragano mnoštvo, začarano neodoljivom toplinom života te male, intimne društvene sredine.

Izronivši iz prašnjave tame starih šufita i gotovo plahe povjerljivosti obiteljskih albuma, pred nama se odjednom pojavljuje obnovljena uzbudljiva slika Novigrada u punom zamahu njegova gospodarskog i društvenog života. Te stare razglednice i poneka fotografija danas su gotovo jedina relevantna memorija i svjedoci o dugim novigradskim decenijama, o živahnom pulsiranju grada o čemu nam sada svjedoče tek nesigurni prisjećaji najstarijih žitelja i došaptaji tek ponekog zapisa ili dokumenta. Još koliko jučer sve kao da nam je bilo na dlanu, čitava bliska povijest, sudbine i lica ljudi, način života i odnosi, nazivi uličica, dućanā... Ali ta beskrajna bliskost sa životom i život sâm toliko su nam iznutra i izvana bili na dohvat ruke da se činilo kao da nam ih ništa ne može istrgnuti iz sjećanja i da je snaga pamćenja moćnija od zaborava... A onda se, nošeni životom, odjednom zatekosmo na rubu stoljeća, na početku novog milenija, u krhotinama dragih slika koje smo i osobno proživjeli i, gotovo panično, htjeli bismo sve vratiti na svoje mjesto...

Ova knjiga predstavlja upravo takvo susretište snažnih uspomena i maglenih emotivnih natruha, ali zasigurno i uzbudljivo dokumentarno svjedočanstvo o našemu gradu.

Novigradske kartoline lijepi su proizvodi nakladničkog umijeća svoga vremena, i to ne samo one jedinstvene Sfecicheve litografije koje, iako malobrojne, stoje uz bok ponajboljim razglednicama europskih gradova na prijelazu 19. u 20. stoljeće, već i one kasnije, osobito one ljupke serije koloriranih razglednica sa šarolikim skupinama gospode, ribara i novigradske dječurlije. Tople i nepretenciozne, pune šarma i prijateljskog dozivanja, te nam sličice nadasve govore o ljubavi prema vlastitome gradu, o začaranom krugu emocija i ideja koje su ga prožimale i u vremenu pomicale prema naprijed. I upravo zato vrijeme što ih je iznjedrilo nije zauvijek iščezlo. U svom iskošenom paralelnom svijetu ono, naprotiv, kao da i dalje neprestano pulsira i precizno odbrojava neumitni ritam događaja – ali sada unatrag. I upravo tu, na ovom neobičnom ali uvijek živom raskrižju između danas i sutra i između danas i jučer i mi završavamo svoju po malo proustovsku potragu za izgubljenim vremenom i zatvaramo ovu škrinjicu sretnoga grada, jer u njoj je sada pronađeno vrijeme.

„Sretan grad, Novigrad na starim razglednicama”, Zavičajna naklada „Žakan Juri”, Pula, 2001.