ENIGMA POLJUPCA


* * *

 

Važne su nevažne stvari,

stvari nevažne drugima.


TIPFELERI

 

savrženstvo

boženstvo


* * *

 

Poput boje šumske sjene,

neodrediva je dob ljepote.


USPOMENA, S CITATOM

 

Ti si mi, mila, pod lovorima,

na skrovitu mjestu, u tmini,

šaptala: „miluj, ljubi me sada,

jer ljiljani ne cvatu zimi”.


* * *

 

Postajem cjelovit.

Primam božanske darove:

i sjever, i jug,

i dva mitska morâ,

i tvoje ime od čistog purpura.


* * *

 

„Ne otvaraj ovu škrinjicu”, reče Bog.

„U njoj je skrivena enigma poljupca”.


* * *

 

Tako si potpuna.

Čudo čistog izvora

što odjednom zažubori u travi.

 

Tvoje su godine svete -

poput krune pune očiju

gledaju i vide na sve strane.


* * *

 

Poput povratnika u stari kraj,

na koljenima ljubim mjesta

gdje nastajahu uspomene s tobom.


* * *

 

Šutim tvoje ime

među čempresima i narovima.


* * *

 

Ne, ne postoji ime za sve.

Ovo između nas tek je slutnja

s koje otpadaju poznate riječi,

tamna energija što nas ubrzava

i odnosi nekamo,

ka nepoznatijem, divljem...


* * *

 

Ti plaha, ti tiha,

o tiha,

svaki bih treptaj tvoj

u kolijevci mekoj njihao

poput djeteta svilaste kose.


INTIMNI GLASOVI

 

Ljubavi, ugodi glazbalo za ovu noć.

Sibelius. Tiho.

Jer tamo gdje odlazim, tamo su rubovi,

šume posve drukčije.

Riječi više ne znaju ništa

i ne vode nikamo.

Posljednji perivoj je tu, u nama.

Samo intimni glasovi

i Sibelius, Sibelius. Tiho.


APSTRAKCIJA

 

Tvoj smaragdni pogled

mačje se nečujno šulja tragom mojih pokreta,

stvarajući u zraku lelujavu figuru prozračnog oblaka

koji se, poput vela, nježno ovija oko podatne obline

čaše tamnog vina, i hlapeći u mekim jesenjim bojama,

pun opojne osjećajnosti visokih krošnji

i suzdržane snage nagle rujanske bure,

lagano podiže prema gore, prema usnama,

koje otpijaju prvi sladak gutljaj... a od drugog se otkazuju,

jer tvoje su oči već na mojim zjenicama,

i okovavši ih upornošću, više ne slijede povratak čaše k stolu,

gdje se nespretno izvrnula i akvarelom prolivena vina

posvetila taj čudesni trenutak intime.


* * *

 

Da li ponekad i ti,

tako nesklona čežnji,

u vjenčić upleteš nježni

otajnih maštanja niti?

 

To plaho zrcalo zna

i ukosnice jantar.


* * *

 

Evo nas opet ovdje,

na ovoj našoj klupici

na kojoj smo izgovorili posljednje riječi.

Privij se uzа me, kao onda,

i šćućurimo se u našim netaknutim uspomenama,

tihi poput ptičica koje prezimljuju pod starim toplim krovom.

Svijeta koji bijaše samo naš,

svijeta kojem smo pripadali... sada više nema.

Sada smo tu samo ti i ja, djeca odbjegla vremenu,

i osjećaji koji nikad ne bijahu toliko krupni,

toliko jasni i tako nepomućeni.


MARCIJAL

 

Podsjeti me na godine,

ti nježna mladosti što si posvuda.

Jer mudrost vidi jasno

i zna da ljepota oduzima vid,

a osjećaji pamet.


PRIJE ZIME

 

Hoće li pronaći snagu ovaj cvijet

da još jednom razvije jedre latice?

Tako mu treba to burno cvjetanje,

taj trenutak čudesa i otkrovenja,

sad kad spoznao je boje jesenje, neslućene,

mirise nećućene i oblike posve lude.


* * *

 

Oprosti što odlazim tako naglo,

vjetar je razbio moje ogledalo...

Sjajno se oko što me je gledalo

posulo iverjem i črnom maglom.

 

Znam, sve je ostalo u pò riječi,

krpice tu i tamo razbacane,

lirika iz koje smo morali prijeći

u patinu rasutu na sve strane.


JESEN

 

Još postoje lijepe riječi;

ti si ih samo zaboravila?

Jer, što bi inače ostalo tamo

gdje tvoja je duša boravila?


* * *

 

Ničeg nije tako malo

kao kad je premalo ljubavi.


ODLAZAK

 

I opet sve ispočetka.

Jedina prtljaga knjige,

jedina briga brige.


MAKE-UP

 

Dodat ću prošlosti malo sjaja,

- nije sve bilo samo ružno, -

dašak rumenila na bljedilo tužno,

i bit će ljepša prije kraja.


LJUBAV

 

U doba bezumlja bijah razuman,

u doba ljubavi pjan i bezuman.

 

Kad sve je htjelo da sudim razumno,

ja ljubljah strasno, ludo, bezumno.

 

Ljubav je dijete u igri nevinoj,

i pijesak međ’ prstima Sudbi nemiloj.


KAD BIH SE MOGAO OGRNUTI TVOJIM GLASOM

 

Kad bih se samo mogao ogrnuti tvojim glasom, 

tihom, plahom svilom njegovih prelijeva i boja,

kad bih se samo, onako potajice, mogao uvući

u njegovu bujnu mekoću bijelog oblaka gore,

ugrijati se toplinom njegova blagog kašmira

poput zamišljena pastira u visoku samotnom gorju;

kad bih se samo mogao lagano oviti njime,

prozračnim velom tvoga glasa kroz koji me promatraš,

tajanstvom njegovih šaptavih, nečujnih riječi,

možda zaljubljenih, prijekornih možda,

i kad bih svojim usnama, punim čežnje,

mogao nježno dotaknuti njegove daleke kutove

i rubove sanjama izvezene;

o, kad bih se, kad bih se samo na tren kao dijete

mogao ušuškati u suton, u uspavanku tvoga glasa

i njegova nečujna disanja u snu;

kad bih bar jednom, poput osamljena kupača u svanuće,

netom izišlog iz mora, opijenog bonacom i mirom duboka neba,

tvojim sedefnim glasom mogao obrisati lice

još orošeno pjenom pitoma vala,

i zagledan u plavetni mirisni uzduh tek probuđena jutra,

s dlanova svojih otresao taj zlatni prah tišine

na toplu, oblu, bojama lišaja oslikanu grotu,

između svadljivih geranija, pelina i gospodske lavande.


PLAKAT ĆE TVOJE OČI

 

Plakat će tvoje oči

dok uspinjem se stubama prešućenih riječi, 

a svaka još dubljom odgovara šutnjom.

Plakat će tvoje lijepe oči u vrtu mirisna bilja, 

gdje zemlja još skriva otiske mojih koljena

dok birah latice za tvoje nježno uzglavlje. 

Plakat će tvoje plahe oči, tvoje sjetne, 

tvoje čežnjive oči, umorne od strahova,

sumorne od slutnji što li je na kraju klupka.

O, Arijadno čedna, tà nema tamo ničega,

jer na klupku je samo da se vrti i odmotava

sve dok je u njemu tananih zlatnih niti

i nepregledne enigme crnog labirinta.