ALDO KLIMAN - LUCIANI TRINAJSTIĆ
Pula, 19. studenoga 2010.
Duboko poštovana gospođo Trinajstić,
nemojte ni pomisliti da već godinu dana ne crvenim od stida što vam dosad nisam odgovorio. Ali znam da ste mi u svojoj dobrohotnosti - koja svom snagom i ljupkošću zrači iz vašega dragog pisma - već davno oprostili, jer jedini je razlog moje tako duge šutnje grozomorna prezauzetost. Želim vam odmah reći da to nikako nije moj životni izbor, niti je razlog tome nekakva nezdrava ambicija, karijera ili nešto tome slično; jednostavno sam upao u mučnu egzistencijalnu klopku iz koje mi je sada teško „izvući nogu”. Ali, valjda će i to proći kao i mnoge druge nedaće koje nas na životnome putu zadese.
Hvala vam na svakoj lijepoj i poticajnoj riječi koju ste napisali. Vjerujte mi da to doživljavam kao toplu, iskrenu gestu koja mi je uvijek iznova tako potrebna i ohrabrujuća.
Da, doista volim raditi, volim povezivati ljude i kulture i, eto, ostvario sam ponešto od onoga što sam istinski želio ali i realno mogao učiniti. Sigurno znate koliko toga stoji na putu dobru. Kad pogledam unatrag, vidim da sam zbog tuđih površnosti ili „kočenja” bio u mogućnosti društvu dati tek 10-20% svojih kreativnih i intelektualnih kapaciteta i znanja. Šteta, mogao sam učiniti još puno toga, ali nije ništa novo da ljudi na vaše davanje (sebe samoga) gledaju s podozrenjem i sumnjičavošću i to doživljavaju kao nekakvu prijetnju (valjda njihovim ambicijama). A mene nikad ništa drugo i nije zanimalo, osim davati i dati sebe. Svojedobno sam napisao i jednu pjesmu koja govori o toj „nemogućoj misiji” da u ovom svijetu kakav jeste učinite nešto korisno i dobro - jer to se najčešće shvaća kao hereza. Ne zamjerite što vam je ovdje neskromno prilažem; ali, tko zna, možda vam se čak i dopadne.
PAVESE
Camminiamo una sera sul fianco di un colle,
in silenzio.*
„Ni sam ne znam - velim -
kako to da mi za života
bijaše dopušteno toliko toga heretičkog?”
Nell’ombra del tardo crepusculo
mio cugino è un gigante vestito di bianco,
che si muove pacato, abbronzato nel volto,
taciturno.
„To je zato - kaže -
jer si potreban u različitosti svijeta”.
*Stihovi u kurzivu preuzeti su iz pjesme I mari del sud Cesarea Pavesea.
Iz vašeg sam pisma shvatio da je i vaše kreativno „poprište” bilo ograničeno i da biste, da je bilo prigode, uradili još puno toga lijepog na polju ilustracije knjiga i slikovnica. A baš u toj oblasti nam nedostaje pravih, lijepih, nadahnutih i na estetskim vrijednostima utemeljenih stvari, nasuprot grubom pojednostavljenju i komercijalizaciji svega. To je osobito strašno kada je riječ o dječjoj literaturi. Iskreno se i znatiželjno nadam da ću imati prigode jednom vidjeti vaše radove.
Inače, s talijanskim sam kulturnim krugom izuzetno povezan i u stalnoj suradnji. Moj veliki osobni i obiteljski prijatelj je Giacomo Scotti. Nosim drage uspomene i na suradnju s pokojnima Erosom Sequijem i Fulviom Tomizzom: s Fulviom me vezuje i višegodišnje prijateljstvo, a koncem devedesetih objavio sam mu „Odabrana djela” u 5 knjiga na hrvatskom jeziku. Blisko surađujem i s Elis Barbalich-Geromella koja je prevodila sve knjige za naša talijanska izdanja i, dakako, sve sažetke za ediciju „Povijest Istre” i druge kolane, a zajedno smo radili i na časopisu „Jurina i Franina” koji smo devedesetih godina, u jednom nesvakidašnje lijepom izdanju, objavljivali i na talijanskom jeziku. O najodanijem prijateljstvu i dugogodišnjoj suradnji s Marinom Budicinom, povjesničarem (a sada i dogradonačelnikom Rovinja) da i ne govorim.
Molim vas, Luciana, nemojte nikad posustati u svom radu u Talijanskoj zajednici. Očuvanje nacionalnoga i kulturnog identiteta beskrajno je važno, ma što netko mislio o tome i ma koliko se svijet globalizirao i unificirao/uniformirao. I premda se talijanska manjina oslanja na svoju originalnu, veliku i krajnje respektabilnu matičnu talijansku kulturu, djelovanje u vlastitoj sredini ipak je nešto drugo i na svaki način posebno. Toga nikad nije dosta. Znam da često to nije jednostavno iz bezbroj razloga, ali sve ono što propustimo učiniti, zauvijek iščezava u nepreglednoj i neplodnoj izlišnosti, kadkad i s velikim posljedicama. Ništa se samo od sebe neće dogoditi, nužno je naše sudjelovanje. A kada je o manjinskim skupinama riječ - to je sudjelovanje pitanje „biti ili ne biti”, jer nisu svi članovi tih manjinskih zajednica osvješteni i kapacitirani za rad kakav se tu očekuje.
Na ovom vam se mjestu ispričavam što vam nisam u mogućnosti pisati na talijanskom jeziku, koji poznajem i kojim se prigodice služim, štoviše povremeno ponešto i prevodim, ali koji nažalost nikad nisam imao uvjeta učiti sustavno i svladati ga toliko dobro da bih, makar i skromnim stilom, pisao na njemu. Sve sam, uostalom, i naučio daleko odavde, u Makedoniji, gdje je talijanski, uz francuski, iznimno cijenjen jezik, a izučava se i na vrlo kvalitetnom studiju talijanistike u Skopju. Ali sudbina me je uvijek držala podalje od studiranja jezika, mada sam, vjerujem, u tome bio doista nadaren; a učenje jezika je, kako kažu, „za kratke hlače”, a moje su već poprilično duge.
Evo, za kraj, i moja mala „priča” s Krkom. Na otoku sam boravio samo jednom, davne 1963. g. Nakon potresa u Skopju gdje sam živio u djetinjsvu i mladosti, za skupinu djece među kojima sam bio i ja, organiziran je boravak tijekom ljeta u Baškoj. Bilo je to neobično ljeto moga mnogostrukog odrastanja, bio sam u trinaestoj godini, ljeto koje sam prvi put proveo bez roditelja, ljeto puno izazova i strahova, ali ujedno i prekrasnih iskustava i posljednjih dječačkih nepodopština. Zauvijek sam zapamtio to ljeto, tu godinu i Bašku iz koje sam zatim otišao ravno u gimnazijske klupe, i osjećao se odraslim.
Poštovana i draga Luciana, primite moje najsrdačnije pozdrave. Bilo je tako lijepo dobiti pismo/čestitku od nepoznate osobe, s toliko blagosti i pozitivne energije, a k tomu i pisano rukom, kao u ona predivna minula vremena kada smo ih svi tako pisali. Mnogo je takvih mojih pisama razasuto na sve strane, ali sada ih više jednostavno ne stignem pisati rukom, pa, evo, nažalost ni vama koja ste to iznad svega zaslužila.
Srdačno,
Aldo