BANDA D’OTTONI

 

          Toniju Perniću, dobrom duhu glazbe

 

Iza ugla izlazi, skockana, lijepa, zvučna.

Na trgu fešta, šarena, mirisna, bučna.

Bankarele pod opsadom razdraganog puka:

šeširi, glave, stopala, ramena, ruka. 

Prvo otmjeni dirigent, pa elipse sjajnih truba, 

rogovi, tromboni i red moćnih tuba, 

dobošar za njima i blještave činele, 

da ritam ih ne sputava uzletjet bi htjele. 

Nad koračnicom šturom meke flaute plove, 

saksofoni i klarinet nestašni piccolo love. 

Napokon svi su pred stijegom i lođom,

ponosni paradom, brkatim svojim vođom, 

nečiji čekaju govor, klicanje i pljesak. 

Al’ odjednom nad gradom oblaci i blijesak.

Još nitko ne bježi s trga, kao da sve je šala. 

Pictor localis, Picasso, po platnu i dalje mala, 

ne propušta trenutke rijetkog nadahnuća:

spirale glazbala, svjetinu i niz plavih kuća, 

odojci cvrče, dječarci trče, šećerni bademi, cika. 

No pozornik prezrivo gleda na vrijednost njegovih slika. 

Puhači opet krenu, čini se ne baš sretno, 

nekima tonovi bježe, drugi pak pušu korektno,

al’ vjetar zabunu stvara, otima note s lista, 

trenutak to je pravi za čudesne poteze kista. 

Nad krovovima već vrtlog marama, kapa i smeća. 

Bend u crescendo ide, disharmonija sve veća. 

No tada se provali nebo, ovladavši pomutnjom.

Šum strašne kiše preplavi pjacu šutnjom. 

A onda vriska i kaos, dame odbacuju štikle,

bode ih grubi šljunak na koji se nisu svikle. 

Štiteći gospi svojoj punđu već upitnog sjaja,

sindaco nemarno gurnu nožice štafelaja.

Sve se na slici strese i razvali u strukture, 

paleta se razli po platnu miješajuć čudne tinkture. 

Ah, nikad viđene boje, nikad viđeno platno,

postat će remek-djelo u lijepom okviru zlatnom.

Jurnjava na sve strane, ne znaju gdje da se djenu. 

Al’ banda d’ottoni časno zadnja napušta scenu. 

Dignutih čela odlaze iz ovog ludog vijeka, 

koji nit’ zna što je lijepo, niti mu ima lijeka.

Svoje će glazbene sanje okačiti o klin,

a trube će na šufit, il’ biti vaze za krin.