PJESMA JE ORFIČKI ZNAK

 

„Que serions-nous, sans le secours de ce qui n’existe pas?”

                                                                 Paul Valéry

 

Svatko tko se ozbiljno bavi poezijom, bilo kao pjesnik bilo kao njezin tumač, mora se kad-tad suočiti s ključnim pitanjem: što je zapravo pjesma? To pitanje je raskrižje, čudesno apstraktno mjesto na kojem se već stoljećima susreću i odmah razi­la­ze krajnje suprotstavljene ideje o poeziji, o uzro­ci­ma i posljedicama postanja pjesme, o njoj kao latentnom ali relevantnom čimbeniku u ljudskom poimanju svijeta ili o njezinoj aktivnoj ulozi u sva­kodnevnoj društvenoj zbilji.

Pitanje da li je pjesma svojevrsna metafizička enigma zadano je, vjerojatno, još u pradavna sin­kre­tička vremena i danas je teško reći da li je to po­et­sko otajstvo, ta mistična snaga pjesničkih ko­dova, ta prividna neprozirnost i neprohodnost pje­sme uzrokom samom po sebi ili je tek posljedica nekakvog davnog eleuzinskog „straha”, pri čemu je čitanje pjesme i pokušaj da se ona pojmi ili razu­mije zapravo osobit način prinošenja žrtve neče­mu tajanstvenom i nespoznatljivom. I nadahnuće i znanje, i idealno i materijalno su­djeluju u tom fasci­nan­tnom kolopletu egzaktnog i metafizičkog. Jesu li, stoga, pjesnici tek učeni ljudi koji na poseban način promišljaju svijet ili su oni mediji, posrednici koji nam poput drevnih mista i epopta u Platono­vom smislu riječi prenose božanske poruke što nas poput zrcalâ zabljeskuju ulomcima idealno Lije­pog? I što je onda poezija: spe­cifično agregatno stanje, svojevrsna kvintesencija metafizičkog ili ose­bujno intelektualno transponiranje ma­terijalne zbilje kroz medij jezika? A odatle, što zapravo od­re­đuje stvar­nu bit ili bit stvarne poezije – je li to sin­kretički/sintetički ili analitički jezik? Gdje, u tom smislu, valja povući granicu između relativne i apsolutne pjesme?

Jedno je sigurno – oko tih pitanja nikad neće biti suglasja. Kao ni oko pitanja Bo­ga, postanka svjetova i života, pa i samoga jezika kao prve najljepše pjesme (Valéry), tako ni oko ovih pitanja doctrina commu­nis nije moguća. Pjesma je svojevrs­tan metafizički kontrapukt: ona je poput Boga u bi­ti nespoznatljiva jer ona je spoznanje sámo. Stoga nam na ovom mjestu postaje jasnijom i razlika između filozofâ i pjesnikâ: dok filozofi traže istinu Bitka, pjesnici naprosto dopiru do bitka Istine.

Mnoge je i gotovo nepopravljive zablude o po­eziji, vođen dnevnim potrebama i promjenama društva, osobito tijekom 19. i 20. stoljeća stvorio mo­derni skolasticizam raznih provenijencija od­no­som koji naj­la­pidarnije ali i najslikovitije sažima ona tako otr­cana upitna sintagma: što je pjesnik htio reći? Kolike li su generacije mladih ljudi tre­bale odgovoriti na takvo, u osnovi apsurdno pita­nje, kolike li je generacije takvo svedeno, neinspi­ri­­ra­no i neinspirativno podučavanje zapravo pri­pre­­malo za profani život u aktualnom vlastitom dru­­štvenom milieu. Otuda, dakako, potječe i onaj ne­isko­rjenjivi fantom proze koji se uvukao u po­eziju čine­ći je čitkijom, pitkijom, razumljivijom, bli­žom pro­sječnom čitatelju, fan­tom koji joj zapravo potire i oduzima poetska svojstva, transformi­­ra­jući je u em­fatičan, zamagljeni, zakriveni govor prag­­me. Ali otu­da i ono opće uvriježeno u­v­je­renje da je prava poezija uglavnom nejasna, nerazum­ljiva, da je se treba kloniti.

No ako jezik kao božanski dar (théia móira) u punini vlastite harmoničnosti jeste najsavršenija i svakome najrazumljivija pjesma – kako onda sâ­ma pjesma kao djelić toga fascinantnog Univer­zuma može biti nejasna i neprohodna? Ne, to je sa­mo pitanje naše (ne)pripremljenosti da je pri­mimo na odgovarajući i jedino mogući način.

Istinski pjesnički tekst je kao uspavana ljepo­tica. Nju budi svijest, duša. Tekst je tijelo kojemu je potreban poljubac duše. I kao što očima vidimo i raspoznajemo predmete, a razumom i dušom ih spo­znajemo, tako očima uvijek vidimo samo tekst/ti­jelo. Duša teksta skrivena je. Ako je pjesma (is)praz­­na/mrtva – u njoj nema duše i ne može je razbuditi nikakva druga svijest, niti poljubac tuđe duše. Postoji, dakle, tekst koji se samo može pročitati u najdoslovnijem smislu i značenju te riječi i tekst koji se može pojmiti u punoj njegovoj polivalent­nosti.

O poimanju nasuprot promatranju stvari pod­u­čava nas Sokrat u Platonovu „Fedonu” ova­ko: „Za­tim, kad sam... ogledajući stvari sustao, zaista mi se učini da treba biti na oprezu da mi se ne dogodi kao onima koji motre i gledaju pomrčanje sunca; jer nekima se iskvare oči ako u vodi ili u čemu takome ne gledaju lika njegova. Tako što i me­ni dođe na pamet, i uplaših se da sasvim dušom ne oslijepim dok gledam stvari očima i kušam ih se hvatati svakim sjetilom. Pa pomislih da mi se valja zateći pojmovima i u njima gledati istinu bitka”¹ (podvukao A.K.).

Promatranje i poimanje dva su moguća, pri­vidno slična ali zapravo potpunoma različita pri­stupa i u spoznavanju pjesme.

Prvi nas uvjerava u njezinu sekundarnost i pod­ređenost društvenim potrebama, pa nam su­kladno tome i daje gotove, već una­prijed priprem­ljene odgovore na pitanje što je pjesnik htio reći? A ako znamo odgovore na takvo pitanje, onda s lakoćom možemo zaključiti i što bi, pišući nove pjes­me, pjesnik mogao reći, ili što bi čitatelj mogao ili trebao očekivati, ili što bi čitatelj htio ili morao čuti. Poznati je to bezizlazni začarani krug pjesnič­kih izlišnosti, natopljenih diskurziv­nim, pripo­vjed­nim elementima ili začinjenih lucidnim dosjet­kama, laganom mudrošću i, nerijetko, izravnom domoljub­nom patetikom. Ka­­da bismo se poslužili parafra­zom jedne suvre­mene kritičko-teoretske sintag­me namijenjene pro­zi, na­zvali bismo to trivijalnom po­ezijom. I odmah kao da čujemo ciničnog Baudelairea: „Potrudite se shvatiti to banalno lijepo!” ali još od vre­me­na Cervantesa i Shakespearea svaki raz­go­vor o trivijalno lijepom, pa i o trivijalnoj poe­ziji, či­ni nam se doista, i osobito danas, potpuno bes­pred­metnim.

Moderno poimanje pjesme i moderna pjesma sâma drže se posve drugih ishodišta i kriterija. Pjes­ma se u svom milenijskom samorazviću, uvijek na tragu onog Nečeg metafizičkog, veoma pri­bli­žila vlastitom apsolutu, onom jedinstvenom pro­ži­ma­nju ideje Lijepoga s čistim Lijepim. Mnogi su pjes­nici, ti korisnici snova, kako ih naziva Gottfried Benn, pa i on sam, pokušali definirati tu jedin­stve­nu sve­čanost intelekta, to čudo duha, a mnogima je i po­šlo za rukom da se gotovo približe definiciji koju je možda najbolje sintagmom apsolut­na pjesma izra­zio upravo Benn. I Paul Valéry, zasigurno jedan od najblistavijih duhova 20. stoljeća, u svojim je „Te­­­kama” (Cahiers) razasuo cijelo fascinantno sa­zvi­ježđe ingeni­oz­nih i neprijeporno preciznih mi­sli koje se tiču poezije, iz nje proizilaze, a i same su naj­češće istinska poezija, i koje doživljava­mo kao jednu bes­kraj­­­nu, sveobuhvatnu formulu apsolut­ne pjesme, ili, poslužimo li se njegovim terminom, čiste poezije (po­èsie pure).

Ali predaleko bi nas odvelo navođenje imena. Či­tava povijest pjesničke umjetnosti zapravo je je­dan dugi, nedovršeni i nedovršivi ritual poimanja sveopće Taj­ne. Bio to Bog koji je Bitak i Sve ili je za­­­pravo tek izazov nespoznatoga Ničeg – pjesnički se ritus nezadrživo odvija od kakofonijskih pitij­skih vremena do danas. Jer nešto ipak postoji kao sve­sadrža­va­juće uporište Ljepote i Smisla. To je Je­­zik. Jezik kao centripetalna jezgra metafizičke semantike, jezik kao pamćenje, jezik kao živo ar­heološ­ko nalazište zna­kova, zna­čenja i smislova. A ako je je­zik pam­ćenje, Bog u nastajanju i vječnom presazdavanju, može li se onda unu­tar­nja bit poe­zije odrediti kao sjećanje, a pjes­ma kao orfički/or­fejski znak?

Neumanjiva složenost sustava, sretno sročena sintagma kojom se inače služe kreacionisti u svojim tumačenjima postanka i evolucije života, zapravo je slikovito posve primjenjiva na bit postanka i razvoja poezije. Jer, svako pjesničko o­stvarenje koje se približava apsolutu nekog ulomka ide­alno Lijepog posve je nepro­mjenjivo. Apsolutna pjesma je zapravo savršeno zaokružena cjelina dijela. I premda je tek u­lo­mak idealno Lijepog, apsolutna je pjes­ma, u svojoj cjelovitosti, neumanjivo složen sustav. Ne može joj se, kako bi to rekao Michelangelo, niti dodati niti odu­zeti nešto a da se bitno ne naruši njezina nutarnja i vanj­ska ravnoteža i punina. Štoviše, imanentna snaga ap­soluta uvijek je i iznova vraća na vlastiti default, na os­­novni postav koji je, poput defaulta na računalu, de­finiran u preferencama idealno Lijepog.

Ovakvo promišljanje, upućuje nas, dakako, u smje­ru suprotnom svakom egzaktnom tumačenju poezije; jer poezija, ili bar poezija o kojoj mi govo­rimo, zapra­vo i nema ničega zajedničkog s egzakt­nim. To što nas ovdje zani­ma jest ono čudesno mjesto gdje se na une­dogled udaljenom obzoru do­tiču nebo i zemlja/more, onaj najfiniji prostor koji se neprestano i do beskraja sužava i, čini se, na koncu posve išče­zava u Ničemu. Ali, premda savršene finoće i golim umom² ne­spoz­nat­ljiva, ta tan­ka nit ipak postoji. Na tom se mjestu pre­punom kreativnog ključanja energije događa ono fas­cinantno preuzimanje metafizičkih signala, onaj or­fič­ki dejà vu odčitavanja idealno Lijepog koji je za­pravo sam trenutak nastajanja apsolutne pjesme.