OBLJETNICE

Još ne tako davno, kada su patvoreni akade­mi­zam i emfatična politika hodali ru­ku pod ruku, obilježavanje visokih obljetnica bivalo je povodom općih kulturno-političkih ritusa, svojevrsnih socrealističkih eleuzinskih misterija. Blještave fanfare godile su ušima, velike riječi srcu. No nismo, naža­lost, još dovoljno daleko od tog vremena: još se, eto, čuju fanfare, još odjekuju velike riječi... Opojni tamjan eleu­zin­skih misterija opet bi da ovije sve, da sve izjednači.

Patvoreni akademizam i emfatična politika, da­kako, opet hodaju ruku pod ruku, katkad glatko zaplešu, dok se uzbuđeno pučanstvo tiska uokolo da uživa u tom kla­sičnom plesu, da na mjestu njiše kukovima, da egzaltirano plješće, ne uviđajući da to ipak nije njegov ples i da će, nakon svega, za em­­fatičnom politikom u njezine tajne odaje odska­kutati tek patvoreni akademizam, pazeći da joj, ne daj Bože, ne sta­ne na šarenu krinolinu.

Tiho, skromno, po strani – autentična se kul­tura ostvaruje na sasvim drugačiji način. Politički, voa­jerski eros za nju je potpuno neprivlačan. Istina, od velikog će društvenog kolača nakon gozbe do­biti tek beznačajne okrajke, ali je zato, u ozračju no­vih demokratskih perspektiva, više nitko neće moći natjerati da pothranjuje ma čije političke radosti.

Autentična kultura– radost je sama po sebi.

U punoj svojoj civilizacijskoj zrelosti, skrom­no, po strani, bez fanfara i velikih riječi, zna da će joj se kad-tad vratiti i poneki od razmetnih sinova koje je privukla buka općepolitičke cirkuske šatre.

Pula, 14. listopada 1993.