SMRT

Posjetih jednom njezinu mračnu, zagušljivu sobu u koju bijah pozvan. I doista, silno se iznenadih. Jer, svi je znalci opisivahu kao grozomornu staricu, kao suhi skelet s dugom, nemilosrdnom kosom, kao užasnu kugu iz najtamnijih predanja s crnom kukuljicom i plaštom. A predamnom je, gle, gotovo stidljivo pognute glave, stajalo ljupko, rumeno djevojče, s bujnim pletenicama i blagim osmjehom na licu. Sličila je onim nježnim rusalkama što vidaju slabe i bolesne i bdiju nad čistom ljubavi.

„Jesam li te uplašio, dijete?” – obratih joj se tiho.

Ona lagano podiže pogled i odmahnu glavom.

„O, ne, gospodine”, prošapta sramežljivo u dubini svoje crne apside, „ja se plašim samo sebe same”.

„Zaboga, pa ti si samo dijete” – pogladih je utješno po sjajnoj kosi.

„Da, doista“, uzvrati ona sa smiješkom, „ja još uvijek rastem” – i gotovo se nestašno pridiže na svoje plesne prstiće, poglédajući gore, prema svjetlu na vrhu kandelabra.