EROS MITOLOGIJE, MITOLOGIJA EROSA*

Mansarda, uređena pomalo starinski, pomalo pariški staromodno, onako literarno, s umrljanim štafelajima i zasušenim paletama, s kistovima i olovkama na sve strane, atelier asketski tih, sa slikama nenarcisoidno odloženim u velikim mapama ili poredanim po podu i okrenutim naopako, sasvim svojima, kao da ne čekaju više nikoga, ni kupce, ni namjernike, ni likovne kritičare; i onda još dvije stare fotelje, stočić i peć, i bodlerovski zagonetan crni mačak prodorno bistrih očiju, vrebajuće zagledan u tajanstveno harmonične poteze kista. Niski zidovi i lagano iskošeni strop nisu boje cimeta, ni boje meda, već možda prije boje tamnog jantara... no, dakako, nitko tu nije sanjiv, mada se sve doimlje kao djelić scenografije iz proze Bruna Schulza.

Taj puljski pariški atelier kao da se potpuno oteo stvarnosti, kao da se uznio do svoje imaginarne orbite, negdje što je ni preblizu ni predaleko, i sada poput nekakve žilvernovski jednostavne kapsule s malim prozorčićima i obrubima ojačanim zakovicama lebdi nad krovovima i brežuljcima grada, ne mareći za njegovu realnost i njegovo vrijeme. To je Bizjakov alkemijski labos, taj začarani prostor duboke unutarnje tišine, s jedne, i dramatičnog i  gotovo bučnog uzleta mašte, s druge strane. Tu se, eto, događa ona čudna fermentacija, ono uzbudljivo vrenje i potpuno prožimanje poetičnoga erosa mitologije i omamljujuće i opsesivne mitologije erosa, ono što nas već godinama opčinjava na njegovim slikama.

Nakon komornog, gotovo intimnog propitivanja polivalentne mitologije krajolika, s bajkovitim gradićima kroz čije nas zamagljene ali dojmljive ekspresivne snove i njihovu čudesnu, nenapisanu, introvertnu povijest, umjetnik provodi tiho kao da hoda na prstima, evo nas sada još bliže nutrini, još bliže intimi, evo nas u samim snovima. Zavodljivu čaroliju mitologije tijelâ, znamenjâ, nagovještajâ i dodira otkriva nam Bizjak svojim osebujnim lirskim tjelopisom „Erotika”, opet onim njemu svojstvenim rukopisom surdiniranih boja koje kao da iz pozadine kontroliraju eksploziju, dok se preko njih nizom sugestivnih, koloristički živih poteza strukturira crtež koji više ne zatomljuje ni strast ni ekstatična stanja duše i tijela. Nesputana imaginacija bojâ i poteza sljubljuje krajnosti u sugestivna likovna ostvarenja.

Potresan je, doista, i snažan emotivni i likovni crescendo koji se događa na ovim slikama – od intaktilnih slutnji i gotovo sanjive čežnje tijela, do nezadrživog buđenja poriva i dramatičnog paroksizma ljubavnoga zanosa. Oprezno propitivanje podatljivosti i mekoće likovnog backgraunda ovdje se odjednom pretvara u pravo nesputano prštanje razigranih boja i, tako zagledani u to opsesivno isijavanje, u to neobično žarenje palete, mi se zapravo prepuštamo nekakvoj teško odredivoj, gotovo bizarnoj akceleraciji njezine osebujne nutrine prema vani: one početne, lagane, nježne treptaje, osluškivanja i senzualne nagovještaje, naglo i neobuzdano ispunjava i smjenjuje uzburkana strast – i lijepa i bolna u isto vrijeme, strast koju u potpunosti definira neka vrst ekstatičnog prijapizma i teme i umjetnikova izričaja.

No, iz ove je zavodljive priče Bizjak protjerao nestašnog krilatog dječaka iz Afroditine pratnje i sve one beskrilne genije, amorete i putte. Nema tu ni njegovih ljupkih faunâ i rusalki na ljuljačkama u začaranom krajoliku. Ova se posve nova i samo njegova mitologija erosa pred nama ispisuje sama, kao čudesan – i platonski čist, i omamljujuće puten – zagrljaj sadržajâ, bojâ i oblikâ.