RUKA I KORA LIMUNA

„Neki je istočnjančki mudrac uvijek u svojim mo­litvama tražio da ga božanstvo poštedi života u za­nim­ljivo doba. Budući da mi nismo mudraci, bo­žan­stvo nas nije poštedjelo i mi živimo u zanimljivo doba”. Rekao je to Albert Camus u jednom od svojih go­vora u Švedskoj, ali te bi riječi jednako pristajale i Ho­meru, Rabelaisu i Balzacu. Pristajale bi, dakako, i Krleži, ali njegovo je doba već bilo stvorilo sin­tag­mu angažirana književnost i time je konačno po­vu­čena ona reska crta između dviju osnovnih, an­ti­podnih koncepcijâ umjetnosti, starih koliko i u­mjet­nost sama. Krâj sinkretizma primordijalne umjetnosti označio je, zapravo, kraj nevinoga ljud­skog društva i istoga časa problem angažmana u umjetnosti postao je krucijalno pitanje kojim se već stoljećima na svoj način bave i umjetnici i vlasto­dršci. Iz toga se kolopleta umjetnost, nažalost, ni­kada neće izvući, ali je ipak indikativno da je sin­tagma l’art pour l’art nastala više od jednog stoljeća prije Sartreove definicije angažirane književnosti od koje je, nesumnjivo, imala i dublje i dugoročnije učinke na književnost.

Onaj istočnjački mudrac svakako ne bi bio mudrac kad ne bi znao što bi sa sobom u zanim­ljivo doba, ali što bi umjetnost bez angažmana u za­nimljivo doba problem je koji nije mogla raz­ri­ješiti tek jedna tautološka i u isto vrijeme kon­tro­verzna sintagma kojoj će Sartre u svojoj dugoj po­lemičkoj raspravi pod naslovom “Što je književnost” dati težinu i značaj dogme. Umjetnost je e­ma­nacija slobodnoga duha i svaki je imperativ u suprotnosti s njenom suštinom. Zato je i žestoki Sartreov pledoaje za angažiranu književnost ostao u mnogočemu proturječan i nedorečen. Sartre-umjetnik i Sartre-filozof jasnih političkih opredje­lje­nja uhvatili su se ukoštac oko gordijskog čvora koji razrješava tek sama umjetnost. Za tren, Sartre-umjetnik triumfira. Iznoseći, doduše, za jednog filozofa njegova kalibra fascinantno naivnu tvrd­nju da poezija ne može biti angažirana (!) za raz­liku od proze koja to može i mora biti, Sartre piše predivne esejističke fragmente o pjesničkoj umjet­nosti, fragmente koji ne samo da maštovito i ute­meljeno tumače bit poezije, već na svoj način brane i svu njezinu neovisnost i slobodu. Govoreći, me­đu­tim, o prozi i njenoj angažiranosti, Sartre odjed­nom postaje zadrt dogmat u čijem se osio­nom po­lemičkom arsenalu nalazi više izvanli­te­rarnih no literarnih argumenata. On sustavno razvija ideju o utilitarnosti proze, potkrepljujući, dakako, svoje teze visprenim filozofskim promišljanjima, ali ipak, u krajnjoj konzekvenci, i sam, poput mnogih drugih prije i poslije njega, svu kompleksnost feno­menologije književnosti svodi na crno-bijeli odnos dobra i zla u ljudskome društvu. U tome i jeste sva njegova nedorečenost. Jer, pitanjem dobra i zla oduvijek se bave i Dobro i Zlo. Sartre je, naravno, bio uvjeren da govori sa stajališta Dobra, no morao je kao filozof znati da je to uvjerenje relativno, pa je tako krajnje relativno i pitanje: što je to zapravo angažirana književnost? Sa stajališta društvenih opozicijâ – to je književnost oporbe, neovisno o ko­­joj je društvenoj formaciji riječ; sa stajališta vlasti – to je književnost koja pristaje uz nju. Ali, u slučaju društvenih preokreta kada opo­zicija dolazi na vlast, mijenja se i status angažirane književnosti – i s jednog i s drugog stajališta. Na taj bi način knji­ževnost uvijek bila u funkciji dru­štvenih potreba, strujanja i preobrazbi, što bi zna­čilo da je ona po svojoj prirodi sekundarna.

Naravno da je to izvedena konstatacija koju povijest književnog iskustva demantira. Bar dje­lomično. Jer, doista postoje pisci kojima je zanim­ljivo doba odredilo književnost, ali i oni čija je knji­ževnost odredila zanimljivost doba. Stoga je pri­stajanje na tu sekundarnost dosta uvjetno. U sva­kom slučaju, to pristajanje nije bez ostatka.

I mi živimo u zanimljivo doba. Pred našim očima srušilo se i još se urušava i razara jedno veli­ko carstvo. Prasak je bio snažan, promjene su dra­ma­tične. Ali i mi nismo mudraci i ne molimo bo­žan­stvo da vrijeme stane. Tek onda doba ne bi bilo zanimljivo. I što bismo zapravo s njim?

Uostalom, kada je riječ o umjetnosti, u pra­vilima društvene igre nije se baš ništa promijenilo. Ona neangažirana, čista i bijela, očarana iskon­skom slobodom, spokojno klizi ljeskavom površi­nom estetskoga ka nekakvom svom dalekom cilju, ne mareći da li se povijesni kotač s vremena na vri­­­je­me okrene za 180 stupnjeva ili se, pak, nezadrživo kotrlja strmom sudbinskom spiralom. Ona druga, spremna na pristajanje, spremna na sekun­darnost, traži svoju ulogu u tom okretanju, pa ma­kar to bilo i okretanje kore limuna na nazub­ljenoj cjediljci. Utoliko više što pristajanje na taj drevni ritual nikako ne isključuje mogućnost kaf­kijanskog preobražaja kore limuna u ruku koja cijedi. I kora se ne odriče toga sna.

Iz jednog ciklusa prešli smo naprosto u drugi, i to je sve. Ostalo je pitanje osobnog izbora.