REZBAR

 

Ti voliš meko deblo

poljsko sjeme, u rijekama valovite pjene

ruka je tvoja meduza i ognjena zmija

pa šeta poput morske biljke.

Šutimo bez moći

i ja, tvoj pjesnik,

samo sam model sa seoskom dušom i nošnjom

a rog moj

zapaljeno bježi Makedonijom.

Ulaziš u konak dlijeta

bilje šapće poput lastavica

zvijezdom rezbariš u mojoj krvi

Zrno nara što blješti

zabadaš u izvanvremensko sjeme

pa svira kamenje poput trubadura

i tvoja duša u rezbariji

a noć nadjenuta na ptičji kljun.

Vezuješ kuglicu u oko

Ti si komet

i rob u drvenim kolima od kostura

I rek bi da putuješ s krajolikom i orom*

i s klasom i vinogradima i pticom što proklinje

i šumskim pepelom

i ognjenim mačem što kazuje baladu

o crnoj zemlji.

O zemlji crnoj makedonskoj.

 

* oro - makedonski narodni ples (kolo).

PISMO TEONICI JAČEVOJ

 

1.

 

Draga majko,

topao grijeh ostavlja zmija otrovnica

u mojoj dječjoj duši kad zalutam poput mliječnog

                                                                                          krila pčele

kad se sušna munja zaljubi u pticu selicu

kad je za mene mrtva postelja

kad se ridanja nižu poput perli na modroj travčici

kad me teški žrvanj pritisne na vodama krotkoga mora.

Ja znam: bacaš crnu maramu, ljubiš križ

pradjedov, narisan na stijenama vremena.

Bacaš taj tužni veo kad nemam kome oprostiti

kada mi teške slane kapi duguju čak i u snu.

Znam: hladni makovi poput prastarih zdenaca ječe,

ti kričeš prekrasnu smrt, Majko svakog

izmučenog pjesnika,

a goli te snovi među mrtvim venama odvlače

i onda kad proljeće buja

i kad zažari crveno lišće zvijezda

poput moreplovca u noćnoj buri šapćeš:

„skupom će te dječjom riječi jednoga jutra

netko zadaviti na dvoličnim putima,

zakletvo moga disanja, moja zimo sura

među ranim visibabama vidjeh jezero živo!”

Pamtim dok ti je krtica podrivala san

kako sam ti u zanosu čitao pjesmu

o puževoj pogibli kraj javorova korijena

pobožna fresko moga srca, proklijala biljko moje lubanje

tada si u tom rumenom nanosu

s kišama ridala za nekim mrtvim, šarenim, umornim.

 

Draga majko,

poslije svih potopa vratit ću se

kao nebeski krik koji je raskinuo lanac

poslije svih topota i jauka

napaćene duše

sa svitcem na grudima

s groznom glazbom crnih pet stoljeća u oku

iako znam: nosit će te južni vjetrovi tamo gdje je otac otišao.

Pakosti moja, sudbino,

ostavi svoju pitomu zarazu;

nema povratka, predio nam je kosturnica od mrtvih ruža.

 

Voljena moja,

čujem ridanje kiša u groznom času

zbogom mila, smrti moja milosrdna.

Glas mi snijeva na bojnom polju,

zbogom, čedna,

daleka me svadbena zvona traže

neizlječivog pjesnika tvoja ugašena sjenka vodi...

 

 

2.

 

Draga majko,

noćas mi poput lista kamene šume treperi duša.

Gospodin je Svevišnji nadamnom.

Ja u sjenu pretvoren

hodim modrim vodama nebeskih izvora.

Tamo gdje se talože alge,

otkinuta kovilj djetelina

stoljeća s kasnim jesenima

krikovi mrtvih ptica s pustih jezera,

vjetrovi mi u kosi grade gnijezda.

 

Najdraža,

pelini mi kroz rane šapću,

molitva kruži oko živog božanstva.

Oni opet povazdan jauču,

samnom ljubavnički dišu

poput daleka glasa srebrne munje,

mila, noćas moram do kraja prijeći

ovaj neprohodan put.

5.  PRESAHLA ČESMICA

 

Zastajem. Presahla je česmica.

Samo bijeli kamen stoji kao starac.

Sa sivog Grebena kotrlja se mjesec

držeći u praznom oku mladog pokojnika.

 

Na putu posječena stabla stenju;

u mirno su doba ostala bez roda.

U dolini tužno zavija pas

a u ujakovoj njivi plače djed

kao bolesnik, premda je odavno mrtav.

 

Koje li zlo doba! Kakva li se to priviđenja

šuljaju oko stare plevnje,

koji to razmaženi ljubavnici

pjevaju kroz kristalnu noć

kao kroz daleke mjesečeve vinograde?

 

Jesu li to sveci iz srušene crkve,

ili to moja sestra

slamnatim koracima s groblja

predvodi mrtve u noćnom pohodu?

To lice sačinjeno od ognjenih suza,

napravljeno od noćnih zvjezdanih iskri,

od tamnog čela pitomoga vjetra.

Noćas ga pozivam da se s mrtve česmice,

iz slika sakupljenih u zdencu

napije i uskrsne

dok nijeme stoje domovinske šume

i dok se bez imena i poroda vraćamo

u nemušti svijet sna,

gdje plačemo.

ČETVRTI DAN POSLIJE SMRTI MOJE SETRE

 

Izvirale su vode krajolika u bijelom,

rikale su crvene struje

i poludjela krila

leptira

ubijenog nad selom!

O, uvijalo je stas bilje po livadama

krikovi u planinama,

stidljiva treptanja svitaca

s perli.

Žagorile su skitnice u starim dronjcima

i jeli zemlju. Od svake je biljke,

od svake magične travčice

gologlavi pop zahtijevao da bol ugriju,

da je tople,

da je uguše.

 

Joj,

žuto bijaše ljeto i grančica krhka

nadošla voda potoka

koji je plakao za iščezlim ušćem

poslije prvog dodira ljutoga snijega.

 

Gospodine Bože,

ti koji si žedne napojio vodom,

a gladnima dao nebeski klas,

četvroga dana od te grješne nedjelje,

četvrtog se dana okliznula mjesečina,

ugasla su ognjišta, iščezao predio,

kao kad žedna zemlja guta meku kišu.

O, u tren rođeno dijete pred očima sviju

za ženu potraži Sjevernjaču!

ZA JEDNU NOĆ

 

Za jednu noć se svukla mjesečina,

orosila se kora mladoga kestena,

u vrtu je uveo cvijet.

Slušaj kako preplašeno doziva sojka!

 

Poslije te noći mama je obukla crninu

- na vratima našim otkinuto krilo oblaka -

i odjenula Seju u nevjestinske halje,

pripravila lastavicu za put.

 

Iste je noći Crveni kamen pohodila zvijezda,

napila se vode i utopila.

Zaplakala je jako tužno naša šuma,

šuma naša ogoljena, udovička.

 

- Sagni se, Ičko*, i bušni zemlju,

od srca, mrtvu tvoju sestricu,

aš sve ča znaš

je to da ona spi

i da joj je duša farfalica,

da je tu u tebi

i da će zavajk u tebi bit.

Za jednu noć svukla se planina,

padinom se spustio glas munje -

uplašeni krik kamena,

unjkavi govor burandara**!

 

*Ičko/Ičo - umiljati oblik (autorova) imena Risto; materinjski nježno obraćanje.

** burandar - grčki vojnik (četnik).

FARFALICA

 

Ičko, mamin, ne lovi je,

će ti u rukah brižna krepati,

ko doleti kako i vila,

dite mamino, nemoj je loviti.

 

Ne lovi je, mili moj,

ni ontrad kad u črnin pelùšu

i z bilima perlami po tvojoj kamari šeće,

po tisnoj tvojoj kamari.

 

To je, dite mamino, sestrica tvoja,

lipa tvoja sestrica Riska

ka reć ti želi

da je tu i tu da živi.

NA ČA DA SE, BOŽE, JOŠ DOMISLIN

 

Bliščeći smo dan preskočili,

sunce z pomunjesanin repon,

cvit od trukinje i zelenu njivu

pod Tanasuvin pučon.

Smo poslušali Grebin kako diha -

kako se zdigiva na život

i na život pada,

kašalj od bile zvizde,

krave ča ih mukat čuješ u štali

i z dušon od miline

i z miron na milo pasivali noć.

 

U predzimak se vrela iskra

ča oči ima od rožice s puta,

kako i bila divojka,

žedna skalivala na puč u Nisiji,

pak je razbotunivala svoju zlatnu veštalju

da bi pod nju dragega si skrila.

 

Je bilo vrime kada san s cilon grančicon

grozde trga s loze

dok did nan je Mitre puške tesa

da tučemo dicu z mahale

ča su bili Madžiri

i su jako stili bit burandari.

Je bilo vrime kada smo pekli kostanje

zmež debelima zidi od hiže naše

kantajuć svoj Kulimanov kanat

kad su mi u srid noći

veživali krunu od rubide ku mi je sestra Riska

spod Kušarišti splela.

O, Bože,

na ča da se još domislin!?

U PROLAZU

 

Iznenada, pred večer četvorica jedrih muževa

donesoše kući pokojnika.

Sunce je poput tužne zebice već potonulo

u modrine obzorja. Dolje, putem

ka željezničkom kolodvoru

jedna je raščupana žena trčeći lomila prste.

Šutke su se sakupljale sjenke pred „Vodenskom 7”!

 

Sa strehe odakle su po običaju gugutali golubovi

čuo se šapat: i groblje se raduje ljepoti.

 

U vrtu je jedna starica ubrala cvijeće.

Polako je iščezao i nježni lik jeseni,

i tvoje stope s kišama

i rumenim usnama prirode

s prošaranim listom breskve

i suhim vratom davno umrla suncokreta.

 

Samo je jedna ptica tužno kružila krajolikom,

kao da je htjela probdjeti noć,

živu ranu u oku leptira

koja više neće prkositi daljinama.

 

O, samo jedna ptica večeras tuguje

pod svjetlošću davno umrle mjesečine.

RAMNOBOR

 

Zbijeni jedni uz druge u plitkoj dolini

slušamo vrisak šuma,

djece vezane za pupak bukvi

što kao svijeće gore s krunama.

 

Vjetar donosi miris propasti!

 

Sakupljaju se sjenke pod bukvama.

Skamenjeno stoji podne u Ramnoboru.

 

I dok nam se trenutak lijepi za dušu

plačemo

za djecom koja ne zanju umrijeti.

DALEKO JE ČOP

 

Nježno počinje iskriti novo jutro

kažiprstom klizim po prozorskom staklu

bijeli je ures poput zvjezdane mahovine prekrio drveće

a Tamo u daljini

ljuškaju se snježne planine

poput mjesečine u nas -

zrela naranča u ljetni suton

što se ogleda u zelenkastom ribnjaku.

Lokomotiva dahće poput umorna starca

među kristalnim cvjetovima zime.

Čudni predjeli - ili mi se tako samo čini -

otvaraju zamrznuta usta poput tamnicâ

i gutaju mračni let visoko uzdignute ptice.

Ni traga čardašu mađarskom,

ni putevima,

pjesmi,

glasu zelenila.

Daleko je Čop,

a ja za sobom već ostavih

Staravinu, Bač, Buljkes i Nevrokop*...

Hladno me miluje novo jutro

u žilama mi huče vjetrovi

slani, polipi poludjelih mora

pred očima podmukla prokletija,

kameni zidovi i prozirni mrtvi leptiri.

 

Promrzao, kroz otvoren prozor

nesvijesno, suhim usnama ljubim svjetlost!

 

* Čop, Staravina, Bač, Buljkes (danas Maglić, u Bačkoj), Nevrokop - neka od brojnih mjesta prinudnog raseljavanja Makedonaca iz egejskog dijela Makedonije tijekom građanskoga rata u Grčkoj.

MATI

 

Nakon duga puta i gladi

nakon mnogih neprospavanih noći

iz maminih bismo usta čuli samo:

- Vrnut ćemo se...

bosi eli ne,

doma ćemo se vrnuti,

Grebin ćemo vidit,

zlatni prsten od Dva Uha

i slatku vodu

od Tanasuva puča... -

Ne znam zašto bi

mama

samo jednom u godini

to izgovorila.

 

Posljednji put je zgrabila maramu

i kriknula - Ičku, mamin sin,

je čuješ noć

kako brombuljâ

kako prazni malin,

je čuješ a ne vidiš,

obraz nima a ni dušu,

samo doli jako doli - glavu od ‘kodlaka.

Pulaštar mamin, tamo su svi zakopani

i sestrica tvoja Riska,

i otac tvoj Đorđi,

i did tvoj Mitre

i repić od svitca

i zadnji čovičić u dnu oka... -

 

Nedavno je mamu k sebi pozvao Gospodin,

čujemo mulice kako riču

i gledamo po putevima

ne bismo li negdje ugledali

njezinu široku vodensku haljinu

I U SNU ČUJEM TVOJ GLAS

 

Danas razumijem i jezik mrtvih!

 

O, kamo da se osvrnem

kad nisam pročitao horoskope:

potopâ,

rađanja zvijezda,

plimâ i osekâ,

i kad u groznom ludilu ona pjeva lijepu pjesmu.

 

Mijenja se ljudska riječ u nerazumljiv šum.

Ona govori zmijskim okom,

Gospode, jezikom ljutice.

 

Više ne postoje riječi.

A ja u snu čujem tvoj glas

i kao slijepa lasta tumaram:

kraj sebe imam carstvo sjenki,

iza sebe čujem plač mrtve ljepotice.

 

Što da činim, što da činim,

kako da se osvrnem

kada u strahotnoj boli umiru i mrtvi.

NESANICA

 

Svu noć

poput tihog rominjanja sitne jesenje kiše

u meni kopa golema neka bol,

u duši cvrči lojana svijeća s police,

ravnomjerno disanje pozaspale djece,

nemirni san dobre lijepe ljubve.

 

Kao u nakrivljenoj kolibi od slame

svu se noć

sjene šuljaju našom odajom,

moj sin žute glave traži moja njedra

moja kćer u tom strašnom snu

izboličenim ustašcima

izgovara moje ime.

 

A neka nevidljiva morska groznica

nosi nas,

udara

i svi smo u vrtlogu

zaneseni,

tako opijeni,

bez kraja i prestanka.

 

Pa razmišljam: ma, kakav sam ja to zaštitnik,

kakav gospodar rasturenih i nazubljenih riječi

kad ne mogu urazumiti,

probuditi,

smiriti

ženu,

djecu,

ludu galiju što je zalutala

i kad, evo, svu noć svatko putuje vlastitomu nespokoju

do konca vječnosti,

do same smrti što nas podmuklo proganja?

KOSTOL

 

Vlažnim stubama kao u utrobu mrene

ulazimo u tajanstvenu tišinu crkve.

Ulazimo u bezglasna vremena

da lovimo let labudov,

da gazimo požutjelu travu

po napuštenom groblju s izlizanim natpisima.

Sjedamo kao svježi oproštaj.

Najprije ti u morsku školjku kao svetica,

pa troje djece što imaju zemlju razdijeljenu,

na kraju ja

uvijek s kiticom bosiljka u ruci.

 

Poigravaju kukovi noći.

Opijeni, strasno ispijamo svježinu svoda

s kojeg pogledavaju oči rasplakanih anđela.

 

Odjednom postajemo svjesni:

bliskosti smrti,

životnih mijena,

roda svojega što hlapi poput šumske rose.

 

O, nakon ljetnjih žega

i jeseni po vlažnim kamenim korama

ući ćemo u nutrinu svojih duša.

OGOLIO JE VRT

 

Spustio se promukao glas vjetra -

ogolio je vrt, ogolio je vrt!

smrznute kitice su mi pokrile stope,

iščezao je zeleni osmijeh dana,

hladni mi dah legao na njedra

poput skupljenih ustiju uplakane starice

kad dodiruju dragu ploču nad grobom.

Zamrla je pjesma ptica, pjesma ptica

poput glavnji njišu se gnijezda,

resko plaču zahrđala vrata,

ogolio je vrt, ogolio je vrt!

Ogoljele su krivudave lehe, žute lubanje suncogleda

majko moja, majko moja, iskro usamljena,

kao da nikad nisi bila naljepši cvijet

u ovoj tužnoj slici,

kao da uvijek si imala

bolni lik duboke jeseni!

GOŠĆA

 

Zavarava vas to što tako

lijepo izgledam. Nemam više snage.

Oh, kraj zvučnih obala

u tamnim jezerima sanjaju labudovi.

Ona je došla i čeka.

Zar ne vidite: otrcale su se riječi,

lice mi je poput lista papira,

dugo nagrizano od zemlje i vode,

i lagano se pretvaram u ništa.

Smrtonosne su mi kiše ubile san,

u lubanji već trule zvijezde

koje su nekoć meko svjetlucale.

 

Smrt ima moje oči.

Očekujem pokrete kamenih usana.

Evo me spuštenog u vrtlog tišine,

potpuno u vrtlogu zaborava.

JESENJSKA VEČER

 

Mrzim jednolično opadanje žutog lišća.

gorko sjemenje što sQmo niče u pepelu,

dolaske i odlaske godišnjih doba,

pjesmu što nas je slijedila na svim noćnim putovanjima.

 

Mrzim mrtve koji su mi bliži od živih,

padanje proljetnih kiša i jesenjih gromova,

šećerni glas slavuja zatvorenog u staroj odaji,

groblje na kojem smo pokopali oca

i majku s deset prstiju poput deset bijelih sjemenki

iz kojih je već niklo deset bijelih grančica.

 

Mrzim ćuka koji bez milosti para noć,

modrine što se žele zavući pod moje nokte,

precrtane gradove obrasle tugom i molitvama,

crvene koralje i daleke morske obale,

vječnost što je razjapila usta nad našim bitkom,

narod moj koji je krenuo da samog sebe uništi,

zvijezdu što se tek jednom za suš† javlja u divljini

svakih sedam godina.

 

O, mrzim sve što može nadživjeti

kratki trenutak ovog jednoličnog postojanja.

JEKA SUTONA

 

Već sve počiva pod noćnim suzama

žutoga jesenjeg zlata.

Samo večernja zvona

još uvijek zvone do jutra.

 

Blagost moja što zatrovano raste

podsjeća me na djetinjstvo,

na kamenog spavača u tužnom snu,

na tihe molitve u seoskim grobljima.

 

Danas su zatvorena vrata sna,

iščezla su seoska groblja,

otrovni sok breskve što se suši,

opožarena zemlja i tuga cvijeta,

raskućena kuća i zvijezda što još uvijek sjaji.

 

U meni tek blagost.

NEIZBJEŽNOST

 

Ne osjećam miris proljeća.

Gradovi su crna ikra razasuta,

planine zamrznuta daljina,

prekrivene staklastom zimzelenom vunom.

 

Samo je mjesec poput suhog maslačka;

iscjeđen komadić limuna što se smije

iz šalice čaja bolesnog mladića.

 

Joj tugo, odavno je došlo proljeće,

ali priroda je ostala kao u najtežoj zimi.

 

Samo jedna ptica, jedna selica,

svu noć uzaman teško uzdiše,

tražeći u bistroj suzi

slatku vodu rijeke što presušuje.

RAMINA

 

Mislim, sad će se pojaviti

u tišini svoje sjenke

pod zvjezdanim čelom Ramine.

Mislim, krenut će prema bijelom jutru,

puteljkom kojim je nekad hodila

a danas njime više nitko ne hodi.

Sad će se pojaviti sa Svetim Jurjem

kao svetica

s druge strane snježne planine,

s druge strane zaborava

gdje se noć ljubomorno trese

poput suhog stabla marelice

što nekad davalo je rod.

I eto, ljulja se polako,

vrti se poput mjeseca oko svoje smrti.

Ja to tako zamišljam

i znam: pretvorila se u kamen sivi,

dok jedan daleki glas

potajno u srcu mom ostaje živ

da s njenim usnama zbori.

Zanijemio, stapam se s korijenom šutnje.

Ništa ne vidim, a ipak osjećam:

grozomoran strah šeta

mojim široko otvorenim očima.

SAN

 

               Poslije pet mjeseci mama mi se javila u snu.

 

Poslije pet mjeseci na tuđem pragu

s uvelom zvijezdom,

čudno ugledah Teonicu -

kao živu.

Pogrbljena,

na vratima otvorenim prema pustinjama,

kao Božji duh

uvijek u crnini,

pronašla me u dalekoj Bratislavi.

I kao kroz brod koji već davno bijaše potonuo,

krenula je tijesnim stubama

starog hotela

da vidi moj skromni sobičak.

Hodajući, zagleda se u mene kao u čudovište.

„Tvoj brat išće livo krelo”.

„Ko on išće livo,

meni dajte desno...”

I u čas, ne znam zašto pomislih

na svoj korak koji bijaše oprao jutro.

Pa kao da smo se našli

u pitomini davno posječenih kesten†,

u Dugoj strani pod Dimnom gorom

i kao da nas je bilo, i kao da nas nije bilo.

Slušao sam njezin plač, ali je nisam gledao.

U kamenim odajama moga srca

vrtio se njezin mrtav lik,

žutilo čela i crne marame

Želeći joj pokazati Devin,

obrane breskve u vrtu kraj Dunava,

tako, gotovo nehotice mi se otrgnu:

„Majko moja,

hladno nam je da se uspinjemo

usijanim stubama željezne kule,

ne plači,

ako moj brat želi donji kat

meni dajte srednji”.

„A tvojoj sestri?” - promrmlja ona.

„Najviši,

onaj do kojeg dopiru kesteni”.

Odjednom me nešto zaljulja,

skoknuh sav mokar;

poslije toliko dana

mama mi je ipak došla u san.

Kuću o kojoj je govorila

spalili su nam četrdeset i sedme.

. . . . . . . . . . .

Bože,

čudan me san

nije ostavio na miru.

                                 26. kolovoza 1988., Skopje

BIJAH JAKO MALI

 

Bijah jako mali kad prvi put prođoh

zelenom padinom, u vrijeme

kad mjesec prosipa noćno cvijeće.

 

Poslije toliko godina, danas mogu

pokušati oplemeniti riječ

svojim ljekovitim prahom.

 

Tu gdje su se sudarili

prošlo vrijeme i budućnost

sve je isto, samo smo, dragi moj Bože,

ja i moja napaćena zemlja, jako različiti.

 

Poslije toliko godina u mojim umornim venama

kao da me nekakva igla probada, u očima svjetli

žuta leptirica koju nehotice ubih

one grozne jeseni kad nas prognaše.

 

Bože, Bože, danas smo jako različiti;

ja potrošen, izmučen i već u godinama,

a zemlja je moja i dalje ostala

s odlijevom zlatnih voda i nijemih rijeka

u vrtlogu djedovih njedara.

Bijah mali, jako mali u vrijeme

kada umjesto ptica doletješe anđeli

koji u kandžama donesoše ljudske glave

što me prognahu iz moje zemlje

s ludim vjetrovima u daljinama -

da nikad više ovdje ne savijem gnijezdo!

HTIO SAM TI REĆI

 

                              Mojoj majci

 

Te daleke noći htio sam ti reći

da su naše riječi sve što imamo

ali ti si, majko, poput šumskog svitca

ušla u odaju u kojoj ležah da me ušuškaš.

 

Ušla si u mrak gdje su slijepe ptice pjevale

gdje je i u tebi i u meni bila

po jedna šuma, jedan pakao, i jedna umorna rijeka

nad orošenim čelom. Ušla si da mi kažeš

 

da se on već odavno trebao vratiti.

Sjedeći tako, s dlanovima otvorenim za molitvu,

bez riječi, iznenada začusmo zvuk groma,

pa njihanje tavana poput poludjelog vala.

 

I dok su se pod crnom zemljom miješali predjeli

moje oči i dalje bijahu prikovane za vrata

iza kojih blještahu munje. U zoru si, po tko zna koji put

došla, a odmah za tobom i on kojeg sam svu noć

uzbuđen čekao otvorenih očiju da me pokrije.

Ali krv moja već bijaše crvena ruža

kojom su poput zvijeri šetale moje riječi.

SUPUTNIK UTVARA VAM GOVORI

 

Progonstvo je moj suputnik

I neka me nitko iz sna ne budi.

 

O, suputnik velikog straha

govori vam sada: isplakao sam

krajolike, zakopao mrtve

na dnu Dimne gore

objesio zmije

što su mi htjele pojesti oči

kao ljetnje jabuke.

 

Danas ne mogu ni umrijeti

niti se ponovno roditi

među zvjerima. Putevi,

žar modrih kupina,

Molzničarnik, Tri zdenca

i šuma kestena

bijahu mi jedina nada,

ali i oni se pretvoriše

u nadgrobni natpis.

 

Ostavite me u ovom snu

(ako je doista san)

pod teškim manastirskim dverima!