META(MOR)FIZIKA GRADA

Palimpsesti i potonuća

 

Izvana Tvar, iznutra Tajna – to je Grad, lice i na­lič­je velike metafizičke zagonetke koju sažima snažna polivalentna elipsa od samo jedne jedine riječi. Poku­šamo li ga na trenutak promišljati iz kuta koji ne bi bio nužno povijesni, sociološi, kulturološki, urba­nistički, estetski ili egzaktno-prag­matičan na bilo koji drugi uobičajeni način – ukazat će nam se, u fas­ci­nant­­nom, skoro vid­lji­vom taktilnom suodnosu s materijom, ču­desni metafizički završetci, svojevrsni prsti noumena na kojima grad, gotovo nestvaran, ili zapravo prestva­ran da ne bi bio posve virtualan, počiva poput dvorca ni na nebu ni na zemlji.

Materijalistika tumačenja o postanku gradova su, dakako, vrlo uvjerljiva i, po svemu sudeći, točna, ali onoga trena kada su nastali kao osebujne slitine ljudskoga uma i ruku, iz pozadine je, iz njihove tvarne podloge proradio noumen, ono duboko nespoznatljivo, ono do čega se nikad i nikako ne do­pi­re, ali bez kojeg se dalje ništa i ne razvija. Poput Ve­necije koja je, kako u Vodenom žigu veli Brodski, grad na splavi na rubu trodimenzionalnosti, tako su zapravo svi gradovi uro­njeni u metafizičku tekućinu svojega tjelesnog začeća, svojega rađanja, rođenja, života i smrti, tj. vraćanja nepreglednoj metafizičkoj tišini.

Gradovi nastaju prirodnim i umjetnim začećem.

Prirodno začeti gradovi nastaju jednako slučajno kao i sam život, po definicijama i mjeri nekih viših za­ko­nitosti čiju čudesnu meta-matiku* čovjek niti pozna­je, niti kon­trolira. O tom trenutku začeća gradova, više od ma koje egzaktne znanosti, pa čak više i od same arheologije, zna neposvjedočena meta-arheologija. Ali ako i zna, poput svega metafizičkog ona šuti o tome. Tek negdje u nama uvijek iznova stoljećima prekopava i ponovno zatrpava neiscrpno, prostrano i duboko ar­heo­loško nalazište ljudske memorije, jezika i predanja. Kako bismo samo htjeli znati što se događalo u tom ne­spoznatljivom trenutku prirodnog začeća gradova! Na osnovi čega su oni koji su podizali prve kuće, pro­bijali prve ulice i gradili prve nastambe drevnih gra­dova uopće pronalazili ta fascinantna, začarana mjesta obilježena imaginarnim križićima na još imaginar­ni­jim zemljovidima? Kakvim su to biblijskim zlatnim trs­kama mjerili volšebne gabarite budućih gradova što su se otvarali u dolinama i po brežuljcima nedirnute pito­mine tek probuđenoga svijeta? Je li netko najnadah­nu­tiji među njima ikada u svojim nadrealnim pra-me­ta-snovima vidio buduće čarobne zlatne gradove po ju­tar­njom izmaglicom ovijenim brežuljcima i futurističke blještave gradove-orijaše? Ili je doista sve bilo baš tako banalno i jednostavno kako nas uče, da je samo plodnost rječnih dolina, skrovitost pojedinih mje­sta ili važnost raskrižja nekih pradavnih puteva određivalo začeće gradova koje razaznajemo u dalekoj prošlosti ili čak i danas u njima živimo? Ali ako i jeste bilo tako, koji je to onda neobjašnjivi odlučujući čimbenik i u ko­jem času preokrenuo njihovu sudbinu i učinio ih u­­pravo onim što će s vremenom postati? Pogledamo li zemljopisnu kartu svijeta s najzmršenijom mrežom ko­­munikacija svih vrsta i kategorija, u presjecima suludih ravnih i krivudavih, punih i isprekidanih crta kopnenih, zračnih i vodenih puteva, u oštrim kutovima gustih oči­ca beskrajno velike ribarske telekomunikacijske au­dio-vizualne i internetske mreže u koju smo se za­uvi­jek beznadno zapleli – na tim ćemo, dakle, mjestima vid­jeti koncentričnim kružićima raznih veličina ili ne­pra­vilnim pačetvorinama označene bezbrojne grado­ve-ganglije. Tko je ili što je učinilo da sve to izgleda upravo tako i što bi se dogodilo da je ona ista metafizička ru­ka koja je i napravila takav raspored na ovalnoj zemajskoj trpezi te zemljovide poput nekakve šarene plahte za­krenula za samo 2-3 stupnja ulijevo ili udesno ili ih u istoj ravni povukla malo naprijed ili nazad? Da li bi­smo tada živjeli u istom ovom svijetu koji danas po­­zna­­­jemo?

Trenutak prirodnog začeća gradova donekle mo­žemo pojmiti na primjerima umjetno začetih gradova, premda idealni laboratorijski uvjeti koje je stvorilo no­­vovjeko čovječanstvo i njegova matematika i meta-matika ni u kom slučaju nisu usporedivi s izvornim pradrevnim uvjetima i ma­te­matikom i meta-matikom starih civilizacija.

Naime, osnovno obilježje umjetno začetih grado­va od najstarijih vremena do danas jest na­stojanje nji­hovih zagovornika i tvoraca da oni budu savršeni, ide­al­ni, da ostvare apsolut jedinstva lje­pote i funkcio­nal­nosti, a k tomu budu i prostor unu­tar kojeg će se ostvariti idealna društvena zajednica. Po prirodi stvari njihova umjetnog začeća i rađanja koje je, dakako, moguće u potpu­nosti kontrolirati zbog krat­kog razdob­lja unutar kojeg se sve to događa, ostvarenje takvoga cilja bilo bi posve moguće, za razliku od pri­rodno zače­tih gra­dova čije se nasta­ja­nje uvijek proteže na iz­nimno duga raz­doblja i pre­pušteno je es­tet­skim, orga­niza­cij­skim i dru­gim pragma­tičnim hi­ro­­vima mno­gih genera­cija njiho­vih graditelja. Ali već Tho­­mas More doslovce kaže da „jedan ljudski vijek nije do­voljan za sve te po­slove” i zato je njegov Utop, utemeljitelj ideal­noga grada, svojim na­sljednicima ostavio brigu da ga dalje pro­ši­ruju i uljepšavaju. Što­više, Moreov se uto­pijski grad zove Amauro­tu­s što bi prema grčkom pri­­djevu άμαυρός (táman, slijep, ne­­vidljiv) trebalo značiti Slije­pi grad, Grad u tami ili možda najtočnije Grad koji nitko ne vidi. U prvim ga ina­či­cama autor naziva još i Mentirum, tj. Izmi­šljeni, Lažni. A i rijeka koja kro­za nj protječe zove se Anydrus flumen, tj. Suha rijeka ili Bezvodna rijeka, či­me je, držim, More nedvojbeno i posve jasno na­glasio potpunu iluzornost mogućnosti postojanja ideal­noga grada, premda će upravo njegova Utopija, tj. Nepostojeća zemlja, snažno po­tak­nuti još mnoga nova pro­mišljanja na tu nezao­bi­laznu temu, o­sobito renesan­s­nih misli­laca i graditelja, ali i onih po­tonjih.

Prvi među prvima i najboljima koji će se za njim javiti bio je naš Frane Petrić, ali, poput idealnih gra­dova Dürera i Filarete, i njegov je Sretan grad, jednako kao i Campanellin Civitas solis, bio idealan grad samo u kon­di­cio­nalu. Tek će nam Marc Antonio Marti­nengo di Villachiara i Giulio Savor­gnan, gradeći Palmanovu, „uživo”, „laboratorijski”, u jed­nom dahu, pokušati po­ka­zati kako se doista umjetno rađa grad. No, recimo odmah, eros začeća i rađanja Palma­nove bijaše krajnje tri­vijalan, vojni, pa tako i po­­sve su­protan suštini grada, osobito idealnoga gra­da kao zemaljskog raja: bila je to ipak tek vene­cijan­ska po­gra­nična utvrda za obranu od Turaka i Aus­trije. Atri­bute idealnoga grada do­dijelit će joj vrijeme, no nekakve stvar­ne, svečane svi­jesti o rađanju ide­al­no­ga grada zapravo uopće nije bilo ni kod samih njezinih ideatora i graditelja, o čemu, što­više, postoje i neizravna pisana svjedočanstva. Premda na tragu onodobne neoplatonističke mode koncipiranja idealnih gradova, Pal­ma­­no­va je, strogo funk­cio­nalnih, prečvrstih i uis­tinu pretijes­nih be­de­ma da bi se preko njih prelila ona tajan­stvena, neukrotiva, plodo­nosna ži­votna mliječ, onaj nespoz­nat­ljivi fluid koji bića i stvari (pa i gradove) po­­diže na više emo­tivne ra­zine, takva je Palmanova, dakle, s vreme­nom izgu­bila svo­ju jedi­nu stvar­nu ulo­gu što joj bijaše namijenjena i, ostavši na taj način bez vlastite žive tvar­ne i metafizičke verti­ka­le, posve iz­gu­­bila svezu duše i ti­jela, kako bi to rekao Petrić, osta­jući tako zau­vijek samo znameniti antologij­ski tlocrt u knji­ga­ma, a u na­ravi tek idealni grad-make­ta, idealni grad-iz­­­lož­ba, ide­alni grad-EXPO 1593./99.

Da gradovi, kao i u slučaju Palmanove, zapravo znaju više od svojih gradi­telja, možda još uvjerljivije po­tvrđuje meta(mor)fizika umjetno začetoga (idealnog) gra­da Brazilije. Im­pre­­siv­ne serije fotografija erogenet­skog graditeljskog o­sva­janja Bra­zil­skog visočja, od nultog poteza strojeva do ko­nač­no uobli­čene arhitek­tonsko-urbanis­tičke lje­po­tice doista nikoga ne mogu ostaviti ravno­duš­nim. To je fascinantan ubr­zani film um­jetnog začeća i ra­đanja grada i sugestivna je zamje­na za ne­postojeći ubrzani film prirodnog začeća i ra­đa­nja svih ostalih gradova u svi­jetu, no sada ostvare­nog u posve kontroli­ranim uvjeti­ma.

Pokazalo se, međutim, da je eruptivnu energiju grada moguće kontrolirati samo na razini njegove fizike i to samo do trenutka stvarnog počet­ka života u nje­mu s kojim započinje i nezadrživi utjecaj spleta ob­jaš­njivih fizičkih i neobjašnjivih metafizičkih silnica. Sve je, naime, bilo savršeno zamišljeno, projektirano, nacrtano, označeno, ali još prije početka izgradnje do­šlo je do većeg broja izmjena u general­nom urbanis­tičkom planu Lú­cia Coste, čime je bila obes­na­žena ona tako važna božanska čarolija začeća. A onda se, ipak, u samo nekoliko godina ro­dio vele­grad iz snova, fasci­nantnih ekoloških, gospo­darskih i društvenih ka­rak­teri­stika i moguć­nosti, činilo se, savršeno organizi­rana, pro­mi­šljena, domišljena i urbano i arhitektonski posve za­o­­kružena cjelina koja je trebala s prenapuče­nog brazil­skog istoka privući stanovnike radi uspješni­jeg isko­rišta­vanja tamošnjih prirodnih resursa. No, pro­­jek­ti­rana za najviše 500.000 stanovnika, Brazilija, tj. nje­zina administrativna regija sa satelit­iskim gradovima koji su danas s njom zapravo posve srasli, već je 1970. imala 277.000 stanovnika, a sada ih u njoj ži­vi preko dva milijuna. Zgrade su u Braziliji iznimno lije­pe, ali i krajnje nefunkcio­nalne, dok su ci­je­ne stanova vrtoglavo visoke za najveći dio pri­došloga, uglavnom siromašnijeg sta­­nov­­­­ništva. Na taj je način definitivno naruše­na i ona unutarnja socijalna ravnoteža koja čini osnovu svakoga po­tenci­jal­nog idealnog grada. Zbog prespore izgradnje pod­zemne željeznice i neu­čin­ko­vi­tog javnog prijevoza broj se osobnih automo­bila dra­matično u­mno­gostru­čio pa su se u tom gradu širo­kih prospe­kata i ve­likih zelenih povr­šina, pojavili i ozbiljni pro­ble­mi s par­kiranjem. O otuđenosti, pak, u vele­gradu koji tako naglo usi­sava stanovništvo koje tek treba stvoriti uza­jamnu po­vezanost, ali i gene­ra­cij­sku suštin­sku vezu s njego­vim emo­tivnim entite­tom, uopće i ne tre­ba go­vo­­riti. Tako je zapravo i Bra­­zi­li­ja počela dijeliti sud­­binu svih tzv. idealnih gra­do­va iliti gradova-ro­bo­ta koji su se otrgli vlasti svojih kre­a­tora i sada, po­­la­gano fer­men­ti­rajući, oblikuje vla­stiti i život gra­đana po mje­ri fi­­zič­kih i metafizi­čkih čipova i DNK kodova što su joj zadani u trenut­ku njezina umjetnog za­če­ća.

Paul Valéry na jedom mjestu kaže: „Dvije velike opasnosti prijete svijetu: red i nered”. Jednako tako mo­žemo reći i o gradu. Ono prvo zato što nikad nije stvar­no uspjelo u svim projiciranim segmentima osim u pre­lijepim filozofskim djelima ili u nacrtima slavnih ar­hi­tekata, pa tako grad reda i apsolutne ljepote ostaje tek konceptualistička tlapnja; ono drugo, pak, zato što je potpuno uspjelo u svim onim gradovima koji osobito po današnjim milujunskim mjerilima (po broju stanov­nika) imaju najviše prava nositi to ime.

Red i Nered, Dobro i Zlo – četiri su metafizičke stra­ne svijeta svakoga grada. Poput negdje daleko za­bo­ravljenih planetarija unutar tih apstraktnih koordi­nata, gradovi vrte svoja tvarna i me­tafizička saz­vježđa. Žive i umiru ili, pak, poput Pompeja, Angkora, Chichén Itzá ili Dvigrada, hiber­niraju u du­bokoj me­tafi­zičkoj ko­mi. Dozivani dalekim glaso­vima najada i nerejida, najveći gradovi na svi­jetu i najmanji gradovi na svijetu, džun­gle na asfal­tu, sveti gradovi, gradovi-hramovi, gra­­do­vi-države, gra­dovi-rezidencije, rad­nički gradovi, gra­dovi izbjeglica, po­dijeljeni gradovi, gra­dovi-Babi­lo­ni, tzv. pu­eblosi/gra­dovi-kuće, gradovi pakleni tor­njevi, gra­dovi u totalnom strujnom kolapsu poput New Yorka ili Rio De Janeira u mraku, kockarski gra­dovi, gra­dovi-brodovi, gra­dovi-labirin­ti, pod­zem­ni gradovi, suludi gradovi atom­ska sklo­­ništa, gradovi Hada, gra­dovi pa­kao na zemlji, gradovi-logori, gradovi-geta, gra­­dovi-Gulazi, Gu­er­ni­ce, Vu­ko­vari, Srebre­nice, gradovi-maj­ke, gra­­dovi-po­maj­ke, gra­­dovi-pribje­žišta, gradovi-gni­­jezda, gra­dovi uto­čišta napuštenih, gra­dovi-krila, gra­dovi-pa­lim­pses­ti, gra­dovi-ideogrami, gradovi-pis­ma, crni i bi­jeli gra­do­vi, gra­dovi među­pla­­netarne sta­nice i koz­mički gra­dovi, – svi oni plutaju tamnim me­­­­tafizičkim vo­dama u po­trazi za nekakvom čvrstom, u­po­rišnom stijenom, za puninom ideja što će ih održati na nesmi­ljenim valo­vima povijes­nih mijena, za onim tako žuđenim kop­nom Nedođije, ili, pak, zauvijek i ne­po­vratno tonu u potpuno črno ni­­­šta­­vilo, u posvemašnju opću amneziju. Po­put Pla­to­nove Atlan­tide, rovinj­ske Cisse ili melanko­lič­­no­ga Poeova Grada u moru, tonu tvarni gar­dovi ne bi li nam po tko zna koji put osnažili metafizički smi­sao filo­zofije i poezije – i obr­nuto, ili jedno­stav­no zato da bi se i oni, kako je to li­­je­po rečeno na jednom mje­stu, poput ljudi što su is­kusili dubine unutarnjeg po­tonuća, još jednom od­gur­nuli ka površini i nešto za­po­čeli iznova.

To neobično metafizičko kesonsko iskustvo ču­des­­noga po­nov­nog iz­ranjanja iz tamnih dubina više pu­ta su u povijesti doživjela i dva voljena grada dviju mojih Ar­kadija – Pula i Skop­je.