KAZALIŠTE
Sada je sve ovisilo o slučaju. Vrtjelo mi se u glavi. Ulice odjednom bijahu preplavljene bezbrojnim šetačima. Neki me poznati čak i pozdravljahu. Grad se odmotavao poput kakva golema klupka. Posvuda bljeskahu drečave reklame.
Zastadoh i ogledah se oko sebe. Svi su nekamo žurili, valjda da nakupuju još toga prije no što se zatvore dućani. A možda je bio i nekakav praznik, ne znam. Pred blagajnama kinâ naguravahu se preprodavači karata.
Ponesen sumanutim slikama koje nikako nisam mogao ni povezati niti pojmiti, bijah strašno uzbuđen. Osjećao sam to u dlanovima i prstima.
Naglo potrčah natrag, skretah u bočne uličice, zavirivah u neke polumračne drogerije, vratih se na dugi, prljavi kej, i opet na glavni trg. Ali iz jednog se kina naglo prosu publika i snažna me ljudska bujica povuče sa sobom.
Istrgnuo sam se nekako iz te gužve i opet se spustio do rijeke i preko staroga drvenog mostića prešao na drugu obalu. Ulaz u kazalište bijaše zatamnjen i pust; samo je blagajnik, udubljen u posao, zbrajao utržak. Znao sam da bih se, ako nije zaključano, mogao nekako nezamijećen provući, ali kad se približih, vidjeh da s druge strane brave visi zamašan svežanj ključeva.
Malo podalje, u kazališnom bifeu, atmosfera bijaše jednako tiha; samo su u jednom kutu sjedila dvojica pijanih, beskorisnih inspicijenata.
Prošuljah se kafićem do tijesnog hodničića pred ulazom u garderobni prostor. Negdje iza zidova čuli su se glasovi iz predstave. Pred garderobama je vladao nevjerojatan mir. Zastajkivao sam pred svakim vratima i osluškivao, ali iznutra ne dopiraše ništa. Sve signalne lampice bijahu pogašene. Dvorana za repeticije bila je posve zatamnjena. Kroz širom otvorena vrata vidjeli su se razbacani listovi papira na dugom stolu usred sobe.
Na kraju hodnika nekoliko je stepenika vodilo do partera male scene. Učinilo mi se da čujem nekakav šapat. Bijah sav utrnuo, jer moglo se dogoditi da stanem na nešto škripavo ili da se sapletem o kakav zvonak predmet.
Vratih se nekoliko koraka i kroz jedna sporedna vratašca uđoh u glavni hol. Sada sam savim lijepo mogao vidjeti ozbiljno kasijerovo lice. Spokojno je zaključavao ladice.
Brzo se zavukoh iza jedne teške plišane zavjese i stopu po stopu otklizah nekamo uza zid. Bivalo je sve tamnije, ali znao sam da tu negdje mora biti izlaz za malu scenu.
U jednom mi se trenu ponovno učini da čujem glasove. Da, u to više nije bilo nikakve sumnje. Razgovor je bio tih, šaptav, ali potpuno razgovjetan. Obazrivo pogurnuvši jedan visok drveni cilindar što se neočekivano ispriječio preda mnom, mogao sam ih vidjeti: u dubini scene, u tamnom kutu, sjedili su na gomili ribarskih mreža. Šarene plastične ribe, kartonske morske zvijezde i pozamašne periske od stiropora, zapletene u očice, podsjećale su na jednu davnu lošu predstavu, na jednog neuspjelog Goldonija. Ali na ovoj su sceni izvođeni i „Luđakovi zapisi” i bilo je posve razumljivo što je tu sve tako ispreturano i što se samo na tom mjestu i mogao očekivati ovakav somnambulski rasplet.