EGEJSKI RAPSOD, MIST I EPOPT*

Sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme kad su već lagano jenjavali onodobni kontroverzni paroksizmatični sukobi na makedonskoj književnoj sceni oko emancipacije i modernizacije literarnog izričaja, posve po strani od tog bučnog intelektualno-političkog vrloga, gotovo anahoretski introvertan, ali dušom duboko uronjen u fantazmagoriju još koliko jučer proživljene osobne, obiteljske i nacionalne egejske kataklizme, a k tomu i iznimno obdaren snagom nesvakidašnjeg pjesničkog medija, svoju će prvu i odmah zapaženu poetsku zbirku „Frula i magija” objaviti tada mladi, osebujni makedonski pjesnik Risto Đ. Jačev, danas nesumnjivo jedno od vodećih imena suvremene makedonske književnosti.

Spomenuta su se estetsko-ideološka razilaženja zavrgla samo petnaestak godina od početka stvaranja suvremene makedonske književnosti u slobodi i bio je to nedvojbeno osobit trenutak velikog kulturološkog izazova: prekinuti s oveštalim realističkim i angažiranim književnim modelima i sadržajima i uhvatiti brz i izravan priključak na moderne književne trendove i strujanja u svijetu. Višegodišnja oštra polemička sučeljavanja posve su otklonila svaku dvojbu i makedonska se književnost oslobodila starih stega i modela, ali ih nije do kraja i napustila. Štoviše, od toga časa započinje duga faza nesvakidašnjeg supostojanja najrazličitijih književnih pravaca i trendova u suvremenoj makedonskoj književnosti, slikovito rečeno: od realizma do nadrealizma i postmoderne, kao organska potreba književnosti sâme da popuni stara i nova nepopunjena mjesta u Mendeljejevoj tablici vlastite povijesti.

U toj zakrivljenoj književno-povijesnoj slici Risto Jačev ima iznimno zanimljivo, posve izdvojeno mjesto: on se zapravo (po godini rođenja i po trenutku pjesničke objave) među/generacijski nalazi između onih autora koji su - na tragu i kao rezultat spomenutih sučeljavanja - dotad unijeli najveće formalno-estetske i sadržajne promjene i inovacije u makedonsku književnost, i onih drugih koji će se pojaviti početkom i tijekom sedamdesetih godina i do krajnjih granica intelektualizirati primarnu književnost i njezina kritička i teoretska promišljanja. Međutim, ono što njega u svemu tome čini apartnim jest to da ni jedni ni drugi nisu imali gotovo nikakva utjecaja na njegovu poeziju. Posve intaktilna u svojoj osebujnoj strukturi, naseljenoj izvornim pjesničkim slikama i jedinstvenim poetskim sintagmama, poezija Riste Jačeva ostala je, s jedne strane, otporna na značajnije formalne promjene i inovacije, a s druge, do kraja vjerna svojoj uzburkanoj jezgri, svom dramatičnom, neiscrpnom i na bezbroj načina variranom, desetljećima i zaboravu usprkos posve živom, realnom (štoviše, realističkom!) lajtmotivu - tragediji egejskog makedonskog mikrokozmosa.

„Egejska tema” prepoznatljiv je i jasno naglašen pojam u makedonskoj književnosti i umjetnosti uopće, premda ga se, nažalost, zbog dugih desetljeća njegova jugoslavenskog političkog potiskivanja u nijemi prostor tabu-tema, i danas još uvijek, pa nerijetko i u Makedoniji, olako uzima zdravo za gotovo, kao nešto što se samo po sebi zna i razumije, kao nešto davno završeno, odloženo ad acta, a ne kao da je riječ o jednom od najstrašnijih nacionalnih potonuća i raščovječenja u 20. stoljeću, ovozemaljskom paklu kroz koji je poslije Balkanskih ratova i posebno nakon Građanskog rata u Grčkoj prošao, a i sada na sve moguće načine još uvjek prolazi velik dio makedonskog naroda u egejskom dijelu Makedonije i u prognaničkoj dijaspori diljem svijeta.

I upravo ta fascinantna, nedokučiva amalgama sadržajno nečega tako konkretnog, stvarnog i egzaktno povijesnog kao što je „egejska tema”, s jedne, a formalno-estetski krajnje modernog i decentnog u poeziji Riste Jačeva, s druge strane, zadala je puno posla književnoj kritici koja ga je tijekom svih desetljeća njegova autorskog djelovanja izdašno nagrađivala dužnom pozornošću, visokim ocjenama i zapaženim odjecima na pojavu svake njegove nove knjige. No, zanimljivo je da se najveći broj kritičara bavio gotovo isključivo formalnim, čak krajnje specijaliziranim strukturalističkim istraživanjima njegove poezije, učestalošću i variranjem pojedinih riječi i pojmova, znakovljem i semantičkim osobitostima i, štoviše, elementima postmodernog, iako je nedvojbeno da Jačev nipošto nije formalno-estetski istraživački i eksperimentatorski duh. Posve suprotno, on je snažna intuitivna osobnost koja se osvješteno (us)postavila kao sugestivan pjesnički medij, kao moćan prijamnik i provodnik složenih poetskih slika i poruka između metafizičkog i fizičkog, između iščezlog i postojećeg, između uspomena i stvarnoga života. Previše je toga dobio kao božanski pjesnički dar zauzvrat za ono što mu je surova sudbina oduzela da bi uopće tražio nešto formalno, nešto izvan suštine, nešto izvan beskrajno duboke i prostrane tamne škrinje uspomenâ, prepune dramatičnih, apokaliptičnih slika rasapa jednoga toplog svijeta, nasilno i naglo iščezloga roditeljskog doma, djetinjstva i vlastitoga života uopće. Nepojmljiva snaga upijanja i trajnog učitavanja u svijest raznih stanja, glasova, mirisa i okusa, pokretnih i zaleđenih slika, i nadasve jezika, kompleksnog, arhaičnog i danas gotovo prebrisanog dijalektalnog govora svojih pređâ (čiji je vjerojatno jedan od posljednjih osvještenih govornika) kao krajnjeg i najsigurnijeg utočišta i potvrde stvarnog ovostranog bitka, i sve to ovijeno gotovo bestjelesno čistim kršćanskim treptajima koje je osobno živio i koje živi, dalo je Jačevu tu pitomu izvornost, tu moć mistâ i epoptâ, tu sposobnost da realim, stvarnim, gotovo opipljivim sadržajima dâ mitsku dimenziju i oblikuje ih u formu i izričaj gotovo intaktilnih larpurlartističkih domašaja. U trenutku kad se sudbina ispisivala na njegovom nevinom dječjem nebu Risto Jačev imao je velike, širom otvorene, zbunjene oči koje su upile sav užas pandemonija kao grozomorno naličje ljubavi i ljepote. Zato je njemu tako jednostavno pjesnički pojmiti taj iskričavi metafizički dodir, sraz i prožimanje krajnjih suprotnosti, sadržaja i forme, profanog i očuđenog, i zato nas, evo, s lakoćom i zavodi na te svoje otajne pute na kojima se, doista, nekako snalazimo, premda ne znamo kamo nas stvarno vode.

Poezija Riste Jačeva, kao i svaka dobra poezija, odbacila je i zanemarila mnoga pretpostavljena kritička i teoretska očekivanja, i ona iz polemičkih šezdesetih, i ona iz sedamdesetih, i iz osamdesetih, i ona potonja, i s nevjerojatnom lakoćom mimoišla i ostavila za sobom mnoga dosadašnja tumačenja, jer njezin razlog i smisao zapravo i nije bio da ugodi logici realne književno-povijesne ili ma kakve druge događajnice. Materijalni svijet kojem smo se u proteklih stotinu godina tako olako predavali, i koji se, dakako, petljao i u poslove Nadahnuća, sada se - kao da nam to želi poručiti naš egejski rapsod - mora postupno povinovati i snažnoj metafizičkoj zakrivljenosti koja kao svježi fluid ulazi kroz arabeskne prozore umjetnosti.

Pula, 11.-12. svibnja 2008.