BILETIĆ, ZNAKOVI, VRIJEME

Čitajući ih pristrano

 

 

Lagano sklapamo korice Biletićeva „Pristranog či­tatelja” i sada, na kraju, na izlasku iz „kino-dvorane”, ka­da se post festum već slažu i sliježu dojmovi našega čitateljskog sudjelovanja u kompleksnoj i emotivno uzburkanoj performansi remakea književnog i društvenog života u Istri i Hrvatskoj u proteklih više od dva i pol de­setljeća, dopustimo si malo ležernosti, malo „pri­stra­nog” kritičkog čavrljanja.

Tek opsegom premašivši uobičajene standarde jedno­sveščanih djela, ova knjiga s četiri korice i dva temat­ski određujuća podnaslova: „Ogledi, studije i članci” i „Književne kritike i osvrti” svojom dubokom unu­tar­njom organskom i vremenskom povezanošću zapravo predstavlja jedinstvenu knji­ževnu i (s)mi­saonu cjelinu. Možete, dakako, čitati i svaku knjigu i svaki tekst odvojeno, no želite li doista osjetiti duh i dah vremena u kojem je ovo djelo nastalo i o kojem ono neprestance iz­ravno i neizravno govori, i kanite li se više približiti osebujnoj stvaralačkoj osobnosti Borisa Domagoja Biletića, čovjeka koji je na svoj prepoznatljiv način obilježio po­sljednja dva desetljeća, i posebno devedesete godine književnog i kulturnog života u Istri, onda vam preostaje samo to da duboko zaronite u cjelinu, u knjigu koja će vas, istina, i zavoditi, i razvoditi i odvoditi na razne stra­ne: u čisti književni esej, u kulturnu i političku povijest i povijest književnosti, u pjesni­štvo – i vlastito, i drugih autora, u prozu, publicistiku, književnu kritiku, polemi­ku, i onda opet u suptilna esejis­tička promišljanja, oslobođena svega toga i neoptere­ćena svime time. Ta nam uzbur­ka­na, razigrana i nesputana razno­li­kost autorova interesa i angažmana prije svega govori o znatiželjnom, Biletić bi tu dodao, „pristranom čita­telju”, dakle, o tvor­cu koji ni u kom slučaju ne prihvaća i ne dopušta da ga stvari i do­gađaji (i, ne daj Bože, knji­ge!) mimoilaze i odlaze nekamo gdje ćemo ih brzo zabo­raviti, ali bogme sugestivno svjedoči i o vremenu koje nikome od nas i ni­pošto nije bilo ravnodušno i jedno­značno.

Čitajući „Čitatelja”, s jedne strane pratimo stasavanje Borisa Domagoja Biletića kao nadarenog, nadahnutog i od samog početka nadasve osvi­ještenog autora koji književni esej, studiju ili knji­ževnu kritiku, pa i onu dnev­noga tipa, ne shvaća i ne doživljava kao nešto samo se­bi dovoljno, izolirano pod staklenim zvonom unutar­njeg intelektual­nog propitivanja, već kao istinsku mo­gućnost za izrica­nje vrlo rezolutnog, prije svega estetskoga, ali i jasnog dru­štvenog sta­va bez ostatka. Iz retka u redak Biletić u našu svijest uči­tava potpuno izoštrenu sliku o važnosti kritičke ocjene, ali upravo takve koja se drži najstrožih kri­terija, vodeći istovremeno računa i o profinjenoj gra­daciji vrijednosti od zavičajnog k nacio­nalnom, i od na­cionalnoga k opće­civilizacijskome. S dru­ge, pak, strane, autor je pred nas poredao čitavu knjižnicu zanimljivih i vrlo vrijednih knji­ga koje su nastajale gotovo pred našim očima, a on je bio među prvima koji je o njima izrekao relevantne knji­žev­no-kritičke i estetske prosudbe. Mnoga su od tih djela da­nas već nezaobilazne sastavnice povijesti suvremene književnosti, a nema dvojbe da je njihovoj upravo takvoj recepciji kod či­ta­teljstva nemalo pridonio i Biletićev brz i učinkovit kri­tički odaziv u književnom i drugom perio­dičnom tisku.

No, što Biletića zanima i što pronalazi u knjigama koje za sebe i za nas čita, i što to i na koji način zajedno s na­ma od­čita­va iz istarskoga i hrvat­skog kulturnog i društvenog svako­dnev­lja?

Zamašna, duhom i stilom danas svakom upućenijem čitatelju biletićevski posve prepoznatljiva serija književ­no-kritičkih tekstova započela je prikazima ranih knjiga zavičajnih autora njegove, a zatim i aktualne produkcije predstavnika starije književne gene­racije. Znati­željnog čitatelja i kritičara, ali i antologičara Biletića taj interes nikad neće napustiti, pa će godinama, a i danas, vrlo an­gaži­ra­no i dosljedno pratiti što se zbiva na osebujnom književ­nom prostoru Istre i Rijeke, kako u hrvatskom tako i u talijanskom, ali i u primorskom slo­venskom književnom krugu. Dobronamjerna i poticajna, no uvijek zah­tjev­na i stroga, nerijetko i u funkciji pogovora novim knjigama, Biletićeva su književno-kritička javljanja ti­jekom godina producirala živahnu literarnu klimu, kat­kad širem hrvat­skom čitateljstvu stva­rajući dojam da je knji­ževno-kri­tički krug u Istri i daleko veći i snažniji no što je doista bio, ili no što on danas doista jest. Utoliko više što se već na samom početku njegov spontani či­tateljski i knji­žev­no-kritički interes naglo i snažno pro­širio na cjelo­kup­nu hrvatsku književnu produkciju, tako da sada i ti tekstovi zauzimaju zamjetan prostor u­nutar njegova knji­ževno-kritičkog opusa. Ne libeći se pisati o književnim prvijencima ili o tada mladim autorima, od kojih su neki već odavno ugledna književna imena, poput Mira Ga­vrana ili Daniela Načinovića, Biletić je ipak svoj inte­res ponajprije usmjeravao na najprestižnije autore i nji­hova ostvarenja unutar šire hrvatske i za­vi­čajne istar­ske knji­ževne produkcije. Pišući o djelima Ran­ka Ma­rin­kovića, Vlade Gotovca, Slavka Mihalića, Vesne Krm­potić, Ne­djeljka Fabrija, Slobodana Novaka, Ante Sta­maća, Ivana Katušića ili, pak, Zvana Črnje, Milana Ra­kovca i dru­gih, on je za­pravo izravno kritički sudjelovao u ozna­ča­vanju nekih od naj­važnijih datuma u rađanju suvremene hrvat­ske književ­nosti.

O stranim je au­torima i knjigama Biletić pisao rjeđe, no uvi­jek nam s jednakim čitateljskim i kritičarskim ža­rom su­geri­rajući nove i zanimljive naslove, poput, pri­mjerice, „Vode­noga žiga” Jo­sifa Brodskog, „Lede­nog Mje­seca” Pascala Brucknera, „Portreta umjetnika kao mla­doga psa” Dylana Thomasa ili, pak, „Mostova u okrugu Madi­son” Roberta Ja­mesa Wal­lera.

U dosegu njegova svekolikog kritičkog interesa na­šla su se i pojedina vrijedna znanstvena djela. Pisao je o knjigama Milivoja Sironića, Vlatka Pav­letića, Mir­jane Strčić, Jo­sipa Bratulića i Da­ni­la Klena, ali i o nekim važnim, go­to­vo referentnim publicis­tičkim ostvarenjima, po­put Ku­mičićevih „Govora”, Mila­no­vi­ćeve „Istre u dva­dese­tom stoljeću” ili Tumpićeve „Hrvatske Istre”, Ra­detićeve “Istre pod Italijom” i Večerinina „Talijan­skog ireden­tizma”.

I doista, malo je toga iole relevantnog u tom pa i ne baš prekratkom raz­doblju izmaklo Biletićevu kritičkom peru, ali, rekao bih, ponajprije zato što i vrijeme i do­ga­đaji i­maju svoje ljudske okvire, a on je, istini za volju, svih tih godina bio iznimno plodan i kao pjesnik, i kao esejist, i kao jav­ni djelatnik.

Recimo ovdje odmah: jedan od temeljnih Biletićevih krite­rija i bitnih parametara u stalnom središtu njegova kritičkog interesa jesu knji­ževni jezik i jezik književnosti, kao uporišta, kao kamen ži­vac bez kojeg zapravo nema i ne može biti istin­ske literature. A taj kriterij u svim smje­rovima du­boko pro­žima cijelu knjigu. Štoviše, možemo bez ikakve dvojbe ustvrditi da je jezik kao ishodište uni­verzalne knji­ževne lje­pote temelj­ni i središnji lajtmotiv Biletićeve filozofije knji­ževnosti, pa i njegove knji­ževnosti sa­me.

Premda rođeni kritičar i esejist, Biletić ipak nije težio tome da stvori i razvije svoj izvorni kritički sustav, niti je pak preuzeo postavke i formule neke značajne kritičke škole. U razdoblju u kojem je ova knjiga nastala takvih novih prepoznatljivih škola, pa čak ni struja, ni ten­den­cija gotovo da nije bilo ni u nas, ni u svijetu. Ta je as­ket­ska književno-teorijska klima, tek s mnoštvom više-ma­nje uspjelih eklektičkih književno-kritičkih pojava, u Biletićevu slučaju sigurno pogodovala bar jednom: mo­gao je posve slo­bodno, na tragu vlastitih, nadasve iz­vor­nih knji­žev­nih naslućaja, amalgamiranih sjajnom eru­dicijom ši­rokih i du­bokih razmjera, razigrati svoja razmišljanja o literaturi i njezinim formalno-estetskim mo­gućnostima, katkad neizravno i nesvjesno tumačeći i vla­stite književne pristupe i postupke. Kad književno-povijesno ne bi bilo toliko predefinirano i kad bismo u sin­tag­mu koja slijedi na kraju uspjeli sugestivno ugraditi i golemo Bileti­ćevo književno-kritičko i teorijsko zna­nje, s posebnim naglaskom na strukturalistička i hermeneu­tička iskustva, njego­vu bismo književnu kri­tiku nepretenciozno, tek slikovitog učinka radi, mogli nazvati no­vo­im­pre­sio­nističkom. Jer, upravo ta svježina, ta osebujnost i u­pečatljivost nje­gova či­ta­telj­skog dojma i njegove inter­pretacije, snažno poduprte sveprožimajućom akri­bijom i nadasve jedinstve­nim, lijepim, gotovo beletristički za­mam­nim izrižajnim slogom – čini ove Biletićeve kritičke tek­stove tako privlačnima i či­ta­teljstvu iznim­no pri­jam­čivima.

Kao književni kritičar Biletić uvijek polazi od najviših estetskih kriterija, ali svoje povećalo dimenzionira i izoštrava pre­ma prostoru i vre­menu, na čijem, figu­ra­tivno rečeno, zlatnom rezu on prona­lazi primjerena po­lazišta za što je moguće objektivnije određivanje stvarnih knji­ževnih do­mašaja svakoga djela i autora pojedinačno unu­tar lit­era­ture ili kulture kojoj pripadaju, a onda i u od­nosu na svjetsku književnost. Upravo zato u ovom du­gom, različitostima prošaranom poluvijencu od sedam­desetak kritika mi niti vidimo, niti osjećamo ikakve dis­paratnosti. I te­matski i kvalitativno, naime, svaki je dio zauzeo svoje pravo mjesto u strukturi razigrane cjeline.

Biletićevim „Književnim kritikama i osvrtima” domini­raju, dakle, prije svega prikazi i analize najnovijih književnih ostva­renja i dose­ga hrvat­ske domo­vin­ske i iz­dom­ničke (Viktor Vida, Mo­liški Hr­vati) i posebice uže zavičajne knji­žev­no­sti Istre. No tijekom devedesetih njegov će se kritički pogled i interes nerijetko zadržavati i na histo­riografskim i publi­cis­tičkim djelima posveće­nim bližoj prošlosti Istre, osobito u kontekstu novih društvenih i po­li­tičkih izazova na­stalih uspos­ta­vom sa­mostalne Hrvatske kada je, kako na jednom mjestu veli autor, „svim žarom buk­nuo ‘istri­jan­ski’ kam­pa­nilizam” i kada je „tek prividnim slomom ‘brat­stvo­je­dinstvu­jušćeg socijalizma’ pa sve do danas u po­litičkom smislu Is­trom prevladalo i još uvijek vlada ‘is­trijansko’ jedno­um­lje i, blago rečeno, regiona­lis­tičko-autonomistička jed­no­partijnost”.

Biletićevi “Ogledi, studije i članci”, koji su većinom na­stali u tom razdoblju, snažno su prožeti o­sje­ćajem vre­me­na na toj crti oštroga sraza ushita i kontroverzi. Ova op­sežna, tematski razbarušena književna cjelina, uvodi nas u njegovu književnu radionicu u kojoj su svi strojevi u punom pogonu. On je i dalje zauzeti pjesnik, lirik ne­spu­tane slobode, poeta koji zasluženo dobija prestižne  na­grade i priznanja i biva tražen i prevođen na sve strane, ali i estet zaokupljen vječnim pitanjima književ­nih vri­jed­nosti i mje­stom i ulogom pjesnika i poezije u ovom svi­jetu koji je gotovo izgubio kompas. No, istovremeno, evo ga ka­ko promišlja krucijalna humanistička i društve­na pita­nja, koliko ona uže zavičajna, toliko i hrvatska, pa i op­ćecivilizacijska, i to u trenutku velikoga mile­nijskog ob­rata i energičnog nastupa sveusisavajuće globaliza­cij­ske pijavice. Istovremeno na Biletićevom se radnom stolu i na stranicama domaće periodike smireno slažu njegove za­mašne i autorski preuzetne književne studije o Črnji, Baloti, Caru Eminu, Laginji, Nazoru, pa Šolja­nu, To­mizzi i Fabriju. I opet je pred nama onaj veliki poznava­telj svoje nacionalne književnosti i kulturne i političke povijesti svoga naroda, onaj minuciozni pe­dant kojemu ništa ne promiče, i nadasve onaj izvrstan pisac, onaj bri­ljantni stilist Biletić kojeg zanosi i uzdiže ljepota jezika i kojeg eruptivna snaga go­vora nezadrživo vuče naprijed.

Pred ovom knjigom ogleda, studija i članaka, pred obiljem tekstova, djela, događaja i ideja, pred tolikim interdisciplinarnim zna­njem i impresivnom upućenošću u raznim smjerovima, jednostavno vam zastaje dah. Dakako, reći ćete, taj su voluminozan i složen dio Bileti­ćeva književnog o­pusa iznjedrile godine, no opet – bilo je tu puno posla. Ali, dodajmo, i puno nadahnuća.

Osamdesete godine 20. stoljeća godine su intenziv­nog i sve in­tenzivnijeg Bile­tićeva književnog rada i stva­ralačke afir­macije, to je vrijeme njegova punog pjesničkog sazrijevanja i uspona, ali i vrijeme u kojem započinje (samo)is­pi­sivanje stranica i (sa­mo)­strukturi­ranje ove sada posve zaokružene knjige. Njezino nastaja­nje nije, dakle, odredio nekakav prethodni autorov koncept; ono je bilo de­terminirano aktualnim književnim po­ja­vama ali i društvenom stvarnošću osamdesetih i devede­setih, po­gla­vito, kako rekosmo, devede­setih godina 20. stoljeća kada se, u okrilju netom stvorena višestranačja i u uvjetima tek za­po­četih demokratskih procesa, a sve to u ozračju bjesomučnog, osvajačkog ra­ta protiv Hrvatske i neposred­no nakon njega, nad Istrom, s jedne strane, opasno nadvio onaj stari oblak autono­maštva, a s druge, i neugodan ton iritantnih aluzija iz Zagreba o potrebi rekroatizacije istarskih Hrvata. Istina, nikome u svemu tome nije bilo nimalo lako, a po­najmanje is­tarskoj inteligenciji koja je, k tomu, početkom devede­setih, nažalost, ostala i bez Zvana Črnje. Raskoli i razlazi oko nje­gova inte­lek­tu­alnog na­sljeđa na čelu Čakavskog sabora i „Istre kroz stoljeća” urodili su mučnim animozi­tetima u kojima se ni ugledna istar­ska književna i znan­stvena imena nisu baš ponajbolje snašla. Za posve ob­jektivne i dokumen­tirane ocjene toga delikatnog tranzicijskog poglavlja u kulturi Istre zasi­gurno je još pre­rano, ali treba reći da je u tim složenim uvjetima Boris Domagoj Biletić bio jedan od ri­jetkih, ako ne i jedini, među hrvatskim is­tarskim inte­lektualcima koji su bili spremni ali imali i dovoljno kredibiliteta i potpore u vlastitoj kulturnoj sre­dini za preuzimanje vodeće uloge, pri čemu je on i jasno vi­dio cjelinu pro­blema: ostati i „svoj” i „naš”, sačuvati is­tarsku zavi­čaj­nu osebujnost unutar cje­line hrvatskoga entiteta i snažno afirmirati hr­vatsku dr­ža­votvornost u Istri naprama ope­tovanim autono­maškim poku­šajima. Biletić u tome, da­kako, nije bio sam. Oko te ideje sta­vovi istarske hrvat­ske inteligencije bili su je­din­stveni i ne­podijeljeni, usprkos nji­hovim raz­ličitostima, osobnim razilaženjima i na­činu javnoga dje­lovanja. No ono što ga u ovoj priči po­sebno iz­dvaja jest to što je svoje dje­lo­vanje koncem osamdesetih i ti­jekom deve­desetih usus­tav­ljivao kroz kon­kret­ne i za­pa­žene kul­tu­rološke pro­jekte. Osobito devedesetih, kada svoj pjes­nički i knji­ževno-kritički rad na­stav­lja nesma­nje­nim in­tenzitetom kao u osamdesetima, ali bitno in­tenzivira svoj društveni i kulturološki angažman. S ne­kolicinom istar­skih knji­žvnika 1990. osniva Istarski o­granak Društva hrvatskih književnika i biva izabran za njegova prvog pred­sjed­nika. Time je stvorena nova za­vičajna književna središnjica koju on uspješno vodi i koja će okupiti i brojne pridružene članove iz Istre. Odatle kreću mnoge knji­žev­ne aktivnosti, pjes­nički su­sreti, komunikacije s drug­im srodnim asocijacijama di­ljem Hrvatske i ino­zem­stva. Godine 1996. po­kre­će ča­sopis „Nova Istra” i posta­je njegovim glavnim i odgo­vor­nim urednikom, da­jući no­ve značajne stvara­lačke im­pulse hrvat­skom kultur­nom krugu u Istri, oso­bito na pla­nu nakladničke dje­lat­nosti koja se unutar Is­tarskog ogranka DHK i „Nove Istre” sve više zahuktava, ispu­njavajući upravo onu naj­veću prazninu – ob­jav­lji­vanje književnih djela istarskih autora, vrednovanje is­tarskoga književnog stvaralaštva publiciranjem antologija i izbora, poezije, proze, eseja i knji­ževne kritike, pu­topisa i dr. Držeći is­tarski književni krug u stalnoj ži­voj vezi s hrvatskom književnom i kul­tur­nom sre­dinjicom, Bi­letić u tom raz­doblju organizira i okrugle sto­love, putuje s istarskim i drugim piscima, su­djeluje na mno­gim knji­žev­nim susre­tima, sajmovima knjiga u Hr­vatskoj i ino­zemstvu, na­stupa na te­leviziji, pi­še za knji­ževne časopise i dnevne novine, polemizira. U „No­voj Istri” i drugim do­maćim periodicima oglašava se za­pa­že­nim kritičkim prilozima o najzanimljivijim dje­lima su­vre­mene književ­ne i publicističke produkcije. K tomu, pokreće i s veli­kim uspjehom vodi iznimno ori­ginalnu međunarod­nu književnu manifestaciju Pulski dani eseja. Teško je, na­ime, pobrojiti sve njegove aktiv­nosti i inicijati­ve iz tog vremena, kojima je okupljao is­tarsku inte­li­gen­ciju na pro­jektu hrvatske Istre.

Vrijeme će, dakako, najbolje posložiti sve i re­ći svoje o do­ma­ša­jima i učincima toga gotovo preporodnog angažmana i općeg ushita iz devede­setih s pokretanjem nove „Naše Sloge” i obiljem na­dasve kul­tu­roloških aktivnosti koje su domišljenim i zapaženim sadržajima ispu­nile cijelo de­set­ljeće, dajući poti­caje no­vim inicijativama i kreativ­nim okup­ljanjima istarskih stvaralaca, ali već sada bez ikakve zadrške možemo us­tvrditi da bez Bi­le­ti­ćeva čelna sudjelovanja u svemu tome slika kul­turnog života Istre danas ne bi bila onak­vom kakva ona jest.

Eto, o svemu tome nam, uz ono ranije rečeno, a i o još mnogo čemu dru­gom, na svoj osobit način govori gotovo tisuću stra­nica „Pri­stra­noga čitatelja” i upravo zato je ova knjiga vi­še­struko za­nim­ljiva: ponajprije, po­no­vimo, kao knji­ževno djelo, ali i kao kulturno­-povijes­no svje­do­čan­stvo o knji­ževnom i društve­nom životu, o lju­dima, autorima, vre­menu, do­ga­đajima, o nužnim pro­sudbama bez umi­šljaja i čînima i odlu­kama katkad bez mogućno­sti teme­ljite pro­sudbe u dra­ma­tičnim trenut­cima do­vr­šetka jed­nog du­gog i krajnje kom­pleksnog pro­cesa – stva­ranja samo­stal­ne hr­vatske države.

„Pristrani čita­telj” je složeno i slojevito, višeznačno književno ostva­renje koje se čvrsto drži književ­no-kri­tičkih, estetskih i kul­tu­ro­loš­kih ma­gi­strala. Rasuto, ono doslovno kip­ti od tre­nutka, ali zapravo je du­boko pro­žeto jedinstvom idejâ i nakana ko­je svje­doče o čvrstom, na iskus­tvu i pro­vje­re­nim sta­vo­vima ute­melje­nom osob­nom i au­torskom svjetona­zo­ru.