ČRNJIN ISKORAK IZ DISKURZIVNOG

 

Črnjino ime i dijalektalno pjesništvo svojevrs­ni su sinonimi u suvremenoj hrvatskoj književ­nosti. S jedne strane zato što je on nesumnjivo je­dan od najznačajnijih hrvatskih dijalektalnih pjesnika, a s druge zato što je o tom i takvom pjes­ništvu izrekao možda najrelevantnije sudove i po­stavke. To znamo, i reklo bi se da ova konstatacija gotovo leksikonske lapidarnosti može u potpu­nos­ti zadovoljiti definiciju njihove uzajamnosti i, da­kako, uvjetovanosti. Jer, koliko je tijekom gotovo pet desetljeća dijalektalno pjesništvo utjecalo na Črnju, još je više Črnja, i kao pjesnik i kao teoreti­čar, utjecao na opstojanje i razvoj hrvat­skog dija­lek­talnog, osobito čakavskog pjesništva. Ne želeći se, naravno, držati općih mjesta, spome­nu­li smo to samo kao natuknicu koja distingvira dvije o­snov­ne ravni na kojima se ostvarivao odnos Čr­nja/dijalektalno pjesništvo. Zanimaju nas, da­pa­če, ne­ke teže razlučive nijanse toga odnosa o kojima, čini se, ne znamo mnogo. Naime, komple­men­tar­nost toga odnosa moguće je promatrati isključivo u okviru promišljanja šireg konteksta dijalektalne književnosti unutar koje vidimo Črnju kao jedin­stvenu stvaralačku osobnost koja pjesni­štvom potvrđuje svoje teoretske postavke i spo­zna­ je, a teoretskim postavkama širi prostor vlasti­tom poet­skom doživljaju i izričaju. No, dotaknemo li se po­sebnosti, vidjet ćemo da se pjesnik i teo­retičar po­kad­što razilaze upravo tamo gdje se su­sreću, i su­sre­ću tamo gdje se, zapravo, razilaze.

Poznate su društveno-ekonomske i političke o­kol­nosti u kojima se Črnja formirao i pojavio kao intelektualac i kao pjesnik. Tome se, čini se, nema što dodati. S književno-povijesnog aspekta data su u tom smislu i mnogobrojna sasvim prihvatljiva tumačenja koja, dakako, korespondiraju sa svim osta­lim književnim i općenito kulturnim pojavama koje karakteriziraju razdoblje između dva svjetska rata u nas. Uostalom, sliku ondašnjega društvenog trenutka izoštravaju i mnoga Črnjina osobna svje­do­čenja i promišljanja, razasuta posvuda po njego­vu obimnom i nezaobilaznom opusu. Znamo, raz­doblje je to nezatomljiva socijalnog bunta koji je bio i glavna značajka onodobne književnosti, na­dah­nute i natopljene pobunom i društvenim an­gažmanom. A kada je riječ o Istraninu Črnji, onda, ra­zumije se, k tome treba pridodati i sve one nacio­nalno-oslobodilačke i antifašističke konotacije koje implicite idu uz pojam istarskoga javnog djelatnika toga vremena.

Ponikao u okrilju te i takve književnosti, uz to okružen nekolicinom istaknutih istarskih knji­ževnika, okupljenih oko zagrebačke „Istre”, Črnja će naglašenim književnim angažmanom orisati svoj jedinstveni stvaralački krug. Dimenzije toga kruga doista su velike i on je unutar njega prona­šao dovoljno prostora za vlastite stvaralačke mijene i razvoj koji se, to se mora podvući, i na poet­skom i na kritičko-teoretskom planu, konstantno, do njegova zadnjeg dana, odvijao na uzlaznoj crti, ali uglavnom unutar toga kruga čiju je liniju, kako ćemo vidjeti, ipak morao prekoračiti, mada ne kao pjesnik, već kao teoretičar. Sa stajališta moderne teorije pjesničke umjetnosti i moderne poezije sa­me, u tim je njegovim iskoračenjima sadržan svo­jevrstan osobni stvaralački kontrapunkt, posebno važan za tumačenje suvremenih dijalektalnih knji­ževnih fenomena.

Naime, pokušamo li Črnju kao pjesnika situi­rati u širokom spektru poetskih škola i tendencija u nas, vidjet ćemo da on na svaki način pripada jednom tipu diskurzivnog pjesništva čiji se luk pro­teže od narativnog do sentencioznog i čiju su­štinu, dakako, prožima zavodljivi splet sadržajnih i smisaonih valera, ali ponajprije oslonjenih na semantičku i poetsku energiju čakavskog dijalekta. Pritom treba imati u vidu i okosnicu njegovih pr­votnih poetskih impulsa koji su nedvojbeno veza­ni za socijalni i nacionalni angažman, što je u naj­izravnijoj vezi i s utjecajima koje su na mladog pje­snika izvršili Nazor, Balota i osobito Krleža. Čr­nja će, dakako, s vremenom evoluirati kao pjesnik, sve više kloneći ka lirskom izričaju, ali on je čedo svoga vremena i otisak diskurzivnog ostat će traj­no pri­sutan u njegovim stihovima.

Samo je po sebi razumljivo da su njegovi teo­retski pogledi i kritička promišljanja pjesništva na istom diskurzivnom tragu koji uvijek vodi do his­torijskih, društvenih ili osobnih i tome sličnih uvje­tovanosti poezije. Njegova kritičko-teoretska me­to­do­logija utemeljena je na izrazito materijalis­ti­čkom svjetonazoru koji poeziju podrazumijeva kao svojevrsnu transkripciju društvene stvarnosti, kao upitanost nad svijetom i svime onim što on jest, kao opoetizirani bitak koji čudesna prizma je­zika razlaže, restrukturira i redefinira u svim nje­govim slojevima, od individualnog do univerzal­nog. A kako uvjetovanost poezije ovu samu uvijek iznova vraća njezinom ishodišnom kontekstu ona, u krajnjoj konzekvenci, kao jedna vrst specifične komunikacije, mora imati svrhu.

Poetski i kritičko-teoretski diskurs označava­ju, dakle, taj Črnjin stvaralački krug. I sve je to na svoj način točan odnos prema poeziji, ali još uvijek samo na razini ideje o pjesničkoj umjetnosti.

Zato se tu načas moramo prisjetiti briljantnog Valéryjevog eseja „Poésie et pensée abstraite” (ob­javljenog, uostalom, 1939. godine, upravo u vri­jeme kada je Črnja počeo stasavati kao pjesnik) u ko­jem je autor, držeći se fascinantno jednostavne i svi­ma razumljive argumentacije, jasno razgraničio diskurzivni govor proze od poetskoga, uspore­đu­jući ovaj prvi s hodom koji predstavlja radnju uprav­­ljenu prema nečemu što želimo dokučiti i što ima konačni cilj, a onaj drugi s plesom koji je također su­stav radnji istih organa, ali čiji je cilj u njima sa­mima; ples ne ide nikamo, već je riječ o tome da se do zanosa uzvisi izvjesno stanje.

Stoga, svako tumačenje poezije s oslonom na diskurzivno jest u suprotnosti s poezijom samom, što naposljetku znači da i ona ne može imati dis­kurzivnu osnovu.

Istina, tu je sada moguće raspravljati o suštini poezije, o njezinoj eventualnoj funkcionalnosti ili e­ven­tualnoj apsolutnoj slobodi, ali to nije predmet ovoga ogleda. Nas zanima kako se na tom teoret­skom raskrižju snašao Črnja onda kada je morao stati u obranu slobode pjesničke umjetosti.

O toj je slobodi Črnja uglavnom govorio u kon­tekstu višedecenijskih, katkad žučnih pole­mika o dijalektalnom pjesništvu, o njegovom smi­slu i ulozi u nacionalnoj kulturi. No pjesništvo kao takvo, zapravo, nikad i nije bilo napadnuto, već sam dijalekt, to jest jezik, riječ, odnosno, elemen­tarno sredstvo poetskog izričaja. Okolnosti i razlozi su poznati, ali ponovimo još jednom: trebalo je do­kazati da smisao uporabe dijalekata u književnosti, osobito u poeziji, nije u tome da se stvori jaka ana­cio­nalna centrifuga kojom bi se istisnuo književni standard, već da je to prirodna potreba stvara­lač­kog duha, potreba umjetnosti same da iznalazi no­ve mogućnosti i putove vlastitoga manifestiranja. Već sama činjenica da su se polemike vodile ne­koliko decenija govori o tome kolika je i kakva sve argumentacija bila neophodna da se dokaže jedna tako jednostavna i tako jasna stvar.

Onoga časa kada je posegnuo za književno-estetskim argumentima, Črnja je stavio točku na i. Dodirnuo je bit same pjesničke umjetnosti kojom se ona brani sama i kojoj u tom činu više nije po­trebna nikakva izvaknjiževna potpora. On će joj, doduše, sukladno vlastitim književnim nazorima, pridodati i ideološku komponentu, mada je ona, s našeg stajališta, relevantna samo za određeno raz­doblje, navlastito ono između dva rata, kada se dijalektalno pjesništvo, kako to Črnja točno uo­čava, iskazalo najprikladnijim za prenošenje sta­novitih progresivnih društvenih ideja i poruka u širim narodnim slojevima, osobito među seoskim življem. Duh takvoga pjesništva prenijet će se, da­kako, i u poslijeratno razdoblje jer su ga sa sobom nosili sami stvaraoci, ali ono će s vremenom sve vi­še gubiti na snazi da bi se konačno razvodnilo u mnoštvu epigonskih tvorevina koje su gotovo me­hanički preuzimale dah ocvalih ideja koje, uz to, više nisu korespondirale ni s aktualnom društve­nom stvarnošću. To je zato što je i dalje težište os­talo na porukama, a ne na magičnoj prednosti di­jalekta u odnosu na književni stand­ard. Sjetimo se, i Nazor je naglasak stavljao na prozodijske mo­gućnosti koje mu je otvorio čakavski dijalekt na ko­jem će s lakoćom pisati u jampskom, amfibraš­kom ili trohejskom metru ili, pak, u anapestima. Uostalom, u pismu sastavljačima „Antologije nove čakavske lirike” Jelenoviću i Petrisu podvući će i nepatvorenost zvukova, „du­bokih iskonskih glasova iz jezgre stvari i iz dna duše ljudske, bez kojih nema ni naše prave lirike”.* To su či­sto estetska pitanja koja nas vode onamo kamo vode riječi, do primordijalnog ishodišta zvuka i smisla. A tamo je i bit poezije.

No, kada je riječ o dijalektalnom pjesništvu, čisto estetsko stajalište u suprotnosti je i s Črnjom-pjesnikom i s Črnjom-teoretičarem. Pa ipak, njegov teorijski iskorak iz kruga diskurzivnog (koji, do­duše, nije bio bez ostatka) kada je polemiku o di­jalektalnom pjesništvu prenio na književno-es­tetsko područje, stavljajući u središte pažnje jezik knji­ževnosti i njegovo pravo da se ostvaruje u svim mogućim formama i svim mogućim sredstvima, pa i dijalektom, pokazao se dalekosežnijim no što bi se na prvi pogled dalo zaključiti. Nesumnjivo je da su i njega, sedam decenija kasnije, jednako kao i pjesnike Matoša, Nazora i Ujevića na samom po­četku stoljeća, „iskonski zakoni poetike” doveli na pravu stranu. Mislimo, dakako, na artificijelnu ulo­gu dijalekta u poeziji. Jer, na početku bijahu veliki pjesnici hrvatske Moderne; sada opet imamo di­jalektalne pjesnike koji se zavičajnim idiomom slu­že kao izrazito artificijelnim sredstvom. Nema dvoj­be da se između prvih i ovih potonjih, gledano s um­jetničkog stajališta, umetnula jedna velika za­bu­na koja se zove socijalna književnost i još jedna druga velika zabuna koja je bila čisto političke, dog­matsko-centralističke provenijencije. Prva se, sli­jedom događaja, povukla u književnu historiju, dru­gu je detektirao upravo Črnja, odlučno joj su­prot­stavljajući književno-estetske argumente. Ti­me je konačno povukao i jasnu graničnu crtu iznad koje će vrhunsko dijalektalno pjesništvo nadalje rav­no­pravno egzistirati s pjesništvom na književ­nom stan­dardu, dok će ispod crte, prepušten sam sebi, vege­tirati sav onaj neizbježni dijalektalni folklor koji se priklanja tek diskurzivnom sloju jezika i sadr­žaju, jer jednostavno niti zna, niti mari za estetiku.