DUKIĆEVA MORALISTIČKA UTOPIJA

Neveliki, premda raznovrstan, književni je opus Ante Dukića ostao na marginama suvremene hrvatske književnosti, iako ne i posve zaboravljen. Razlozi tome mnogobrojni su, ali prije svega treba istaknuti da u snažnoj, nadirućoj bujici književnih tokova i tendencija svoga vremena Dukić nije imao dovoljno stvaralačke snage da se kontinuiranijim prisustvom u literaturnom životu, te znatnijim i značajnijim opusom, približi samoj književnoj matici. S druge strane, nepobitno je da je i njega, poput većine istarskih književnika njegove generacije, zadesila sudbina neizbježne marginalizacije, što zbog djelovanja izvan glavnih tokova matične književnosti, što zbog promicanja već neaktualnih preporodnih ideja koje su u onodobnoj književnosti, dakako, mogle zvučati samo anakrono i naivno. Pa ipak, te su ideje u Istri i za Istru još uvijek imale smisla i nadalje bile aktualne i pokretačke. Jer, povijesne su okolnosti odredile da se završnica hrvatskog preporoda, na stanovit način, dogodi upravo u Istri, a to nije moglo biti bez posljedica po ukupni kulturni život, i posebno po književnost. Razumije se, iza tog snažnog, pa makar i zadocnjelog preporodnog vala, u literaturi je ostalo odviše balasta, odviše djela i djelca koja prije spadaju u povijest kulture no u umjetnost riječi, da bi se lako prepoznala i objektivnije vrednovala ona književna ostvarenja koja su svojim umjetničkim kvalitetama nadrasla vlastitu utilitarnost i efemernost dnevnih poruka. Ali, kada je riječ o Anti Dukiću i njegovu kratkom romanu „Iz dnevnika jednog magarca”, svaka je dvojba izlišna: već u trenutku objave ove simpatične knjižice njene su anakrone ideje otpale kao suho lišće iza kojeg se pomolila suptilna literarna struktura koju vrijeme nije moglo nagristi. Dakako, ta struktura podrazumijeva i one slojeve ideja koje je moglo osjetiti, shvatiti i prihvatiti i Dukićevo vrijeme. Jer, osim narodnjačkog naivizma, gotovo nevinog u svojoj idealnoj projekciji društva, projekciji koja nikako nije mogla prionuti uz već sasvim drukčiju hrvatsku stvarnost dvadesetih godina, Ante Dukić je u svom romanu dao moderan i sugestivan predložak kritike aktualnih društvenih odnosa na selu, socijalno duboko raslojenom, još uvijek zaspalom, inertnom, prepuštenom logici samodogađanja koju su, razumije se, u uzajamnoj sprezi koristili seoski zelenaši i nemoralni duhovnici da bi taj jaz učinili što dubljim i neprelaznijim. Dukić je minuciozan promatrač. On uočava svaki detalj tih odnosa i majstorski ga ističe, ali vlastiti prijedlog njihova rješavanja on svodi na naivno uvjerenje da će se tek prosvjećivanjem postići boljitak i socijalne promjene. Tom krugu ideja treba, doduše, pridodati njegovu opetovanu slutnju da će do promjene svakako doći, ali on je ne vidi u revoluciji, već u postupnom preobražavanju svijesti pojedinaca.

Tu moramo naglasiti i jedan paradoks: radnja Dukićeva romana odvija se u Istri, ali autor ne prikazuje njezinu političku stvarnost. Nije to ni istarska politička stvarnost s konca prethodnog, 19. stoljeća, kako bi se namah moglo pomisliti s obzirom na ukupnu narodnjačku intoniranost cijele knjige. Politička je to stvarnost tek stvorene Jugoslavije, netom ostvarenom snu (i) istarskih preporoditelja, na koju Dukić, eto, ne može víše podići svoj glas. On vjeruje da će obrazovani pojedinci znanjem, a čvrsti odlučnošću neminovno povesti narod u bolju budućnost. I u tome je sva anakronost njegova romana. Europa je ključala od revolucionarne tenzije, ali Dukiću je, makar i krhka, makar i nepravedna, ondašnja Jugoslavija bila draža od revolucije.

Njegova slika društvene stvarnosti, dakle, jest uvjerljiva, ali ne i njegova vizija socijalnih promjena. Dukić se nije mogao istrgnuti iz kolopleta, s jedne strane, vlastitih narodnjačkih pobuda vezanih za Istru i, s druge, svog doživljaja aktualne jugoslavenske stvarnosti o kojoj je smogao snage progovoriti tek u alegoriji, govoreći tobože o Istri. Tu je i nastao kratki spoj u shvaćanju njegova jedinog romana koji je gurnut u ropotarnicu antikviteta. Razlozi zbog kojih se to dogodilo paradoksalni su, jer, u suštini, ova je Dukićeva knjiga izraziti društveni roman u kojem autor s nesvakidašnjom tankoćutnošću detektira izobličenost i neravnotežu odnosa među društvenim slojevima, u kojima jedni prevrtljivošću, podmićivanjem i stranačkim zavođenjem postižu sve svoje ciljeve, dok oni drugi probitak vide u nekritičkom priklanjanju prvima. Slika je siva, ali je istinita. Ne nastojeći da tu prepoznatljivu društvenu dramaturgiju, prožetu bezvoljnošću, ili bolje reći mrzovoljnošću, dinamizira konvencionalnim pripovjedačkim efektima, ne želeći je oživjeti bar s malo rustikalnog kolorita, Dukić nam daje tmurnu sliku seoske društvene stvarnosti. Sav duhovni naboj i pobunu onih koji vide i čuju ali (smatraju da) ne mogu ništa učiniti jer je sredina jača od njih, autor koncentrira u nemuštom biću koje trpi, u magarcu, u sivcu koji je sinonim toga nepokretnog i bezizglednog sivila. Dukićeva su opažanja britka i zvonka, njegove konstatacije mnogosmislene: korespondiraju i s konkretnim događajima koje opisuje i s višim egzistencijalnim strukturama o kojima zapravo govori. Gotovo nijedna rečenica niti dijalog nisu jednoznačni već se protežu na cjelokupni društveni kontekst u kojem se odvija radnja romana. Dukić je, dakle, itekako angažiran pisac. On uočava i oslikava stvarnost onakvom kakva ona jest i u tom smislu on je sasvim suvremen i u istinskom dosluhu s vremenom. Do njegova iskliznuća iz ondašnje aktualne književnosti došlo je, sasvim nedvojbeno, samo zbog ključa koji nudi za razrješavanje takve društvene stvarnosti. Taj je ključ moralni preporod u duhu Dobriline narodnjačke tradicije, a moderna ga je i uzbibana Europa, s Oktobarskom revolucijom iza sebe, već bila okačila o klin i Dukić se čitateljstvu i kritici morao učiniti krajnje anakronim i nezanimljivim. No oni suptilniji, pažljiviji čitatelji, poput Ivana Gorana Kovačića recimo, mogli su uočiti kod Dukića i nešto drugo: Pročitavši Dukićev roman „Iz dnevnika jednog magarca”– kaže Goran –ja sam se divio koliko modernosti (koja nije blistava i studena kao ledenjak, nego topla kao sunčane zrake) imade u toga mladoga starca*. Moglo bi se s pravom ustvrditi da je od svega što je o Dukiću izrečeno i napisano ova Goranova ocjena najistinitija. Jer, gledano s formalno-izraznog stajališta, Dukićev roman bio je onda (a i danas jest) sasvim moderno koncipirano prozno ostvarenje. Djelo je to nesumnjivih artificijelnih osobitosti koje svojim modernitetom podjednako plijene i suvremene čitatelje. Ta je osebujnost njegova literarnog postupka tolika da je bila sasvim neočekivana za jednog autora s tako retardiranim idejama društvenog preobražaja, pa upravo zato tom aspektu ovog romana i nije posvećivano više pažnje, premda je on i danas podjednako zanimljiv za formalna i strukturalistička istraživanja.

U tom kontekstu posebno treba istaknuti difuzno postavljeni fabulativni tok, tako isprekidan i isprepleten nizom strukturnih elemenata kao da fabule uopće i nema. I doista, ona je majstorski zakrivena dnevničkim zapisima koji su, zapravo, osebujna interpretacija same priče. Pred nama je tekst koji kao da izvire iz sebe sama i razgrće se iz vlastite literarne materije koju u jedinstveno štivo povezuju tek povremeno osmišljene natuknice. Knjiga je, međutim, izuzetno konzistentna i naprosto fascinira autorova sigurnost kojom je gradio svaki njezin detalj. Dapače, već površna istraživanja mogu potvrditi i svojevrsni paralelizam smislova kojima je prožeta, čemu je, naravno, bitno pridonio i Dukićev izniman dar za ironiju i alegoriju. Prividno razbacani aforizmi, od kojih su gotovo u potpunosti sačinjeni pojedini dijalozi i kraći pasusi, ni u jednom trenutku nisu sami sebi cilj. S nevjerojatnim smislom za autentičnost i uvjerljivost dijaloga, autor se u pisanju replika dobrano oslanja na svoju duhovitost i vrcavu fantaziju, ali ne dopušta da se one izrode u monotono i izlišno mudrovanje.

Dukić je, nesumnjivo, bio svjestan vlastitih autorskih novina, iako možda u njima nije vidio mnogo smisla, s obzirom na ciljeve koje je, vjerojatno, svojom knjigom želio postići. Ona je, naime, ipak pisana za puk. Ali, njemu se, čini se, sama forma otrgla, nije joj mogao odoljeti. Bilo je previše izazovno eksperimentirati a da se tome odupire.

Već na samom početku, sterneovskim razbijanjem romansijerskog kanona, on ukazuje na svoju jasnu namjeru da priču ispriča drukčije: roman započinje na 65. stranici. Sličnim je potezom u svom „Tristramu Shandyju” Laurence Sterne u 18. stoljeću dao neočekivani predložak antiromana koji će, čini se, tek s ruskim formalistima biti protumačen na odgovarajući način. Bio je to veliki i preran izazov za praksu europskog romana koji je zatim, u formalnom pogledu, bilo lakše maknuti s mjesta. Prva prava lasta u tom smislu bio je Gogolj, ali se na nove radikalne zahvate nakon njega čekalo još punih stotinu godina. I upravo kada se u europskom romanu s početka 20. stoljeća zavrglo nešto novo, napisao je i Dukić svoje djelce. Gdje se „očešao” o nove ideje ili koliko su one bile baš njegove, to je danas teško reći, ali je sasvim sigurno da je za novo i neobično imao dovoljno sluha i dovoljno hrabrosti. Istina, unekoliko se njegov roman oslanja i na „Luđakove zpise”, ali knjiga sama po sebi nije groteskna kao Gogoljeva novela. Fantastična je tek magarčeva personifikacija, mada je ona, zapravo, u funkciji građenja nekakve šaljive i blago poučne basne. Magarac je ovdje, kako smo istaknuli, samo sinonim za trpeljivu budalu koja podnosi sve ono što podnosi. Njegovo podatljivo mišljenje, pak, sinonim je popustljivog odnosa prema izobličenoj stvarnosti. Dukić je sav bio u alegoriji, ali ne i u alegoriji koja ne komunicira s čitateljem. Naprotiv. Unutarnji „lik” njegova magarca sustavno se razvija kroz cijelu knjigu i on doista postaje definiranim likom, gotovo nekom vrstom intelektualne prizme kroz koju se prelama i osmišljava deformirana slika seoske stvarnosti.

* * *

Vremenska distanca pripomaže nam da kratki Dukićev roman danas čitamo s više objektivnosti. U vrijeme njegova pojavljivanja za mnoge je to bio tek nezanimljivi moralistički knjižuljak, jer su aktualna čitateljska publika i kritika od književnosti očekivali nešto drugo, naročito naglašeniji aktivitet u oslikavanju, tj. žigosanju društvene stvarnosti i izravniji angažman u njenom prevazilaženju. Svojim anakronim pledoajeom za moralni preporod Dukić je zvučao asinkrono, pa u njegovoj prozi nisu uočene čak ni nezaobilazne formalne osobitosti. No revolucije su se dogodile, društveni preobražaji također. Umjetnost koja je, uvjetno rečeno, na to pozivala, izgubila je štošta na svojoj aktualnosti. Naše je vrijeme, međutim, pokazalo da su ostala mnoga otvorena pitanja upravo na planu moralnog preobražaja pojedinaca, a bez tog preobražaja i revolucije se pomalo vraćaju na svoj početak. Stari dobri Dukić bio je, kanda, u pravu. Istrgnemo li njegovu knjižicu iz konteksta produženih narodnjačkih nastojanja i pokušamo li je promatrati kao svojevrsnu moralističku utopiju, ona će nam, začudo, zazvučati suvremenije od mnogih suvremenih knjiga koje opet pozivaju na ovakav ili onakav angažman i akciju, a zaboravljaju na značaj moralnog preporoda. Moralni je preporod dio revolucije. Bez njega nema ni kvalitetnih društvenih pomaka. E, toj bitnoj komponenti romana „Iz dnevnika jednog magarca” sada možemo pridodati i one njegove nesumnjive formalne vrline i vidjet ćemo da se ovom autoru „omakla” knjiga koja je nadživjela svoje vrijeme i svoga tvorca i koja će uvijek biti zanimljivo i nadasve duhovito štivo. U svakom slučaju, pripada joj značajnije mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti, a ovo je bio pokušaj da na to ukažemo.