FANTAZMAGORIČNI SVIJET STVARNOSTI

Okaniti se svoga djela koje je već pokupilo pljesak ili mu se uvijek iznova vraćati, dorađivati ga, prerađivati, kratiti, dopunjavati ili ga se sasvim odreći, pitanja su s kojima su se oduvijek suočavali stvaraoci. Istina, posljedice tog trajnog življenja s vlastitim djelom često su vrlo divergentne: dok jedni autori permanentnom doradom svojih ostvarenja postižu vrhunske formalno-izrazne efekte, drugi ih lagano rastaču, razaraju njihovu strukturu, pojednostavljuju ili usložnjuju komunikaciju s čitaocem i, konačno, djelo ostave nedovršenim ili ga sasvim unište. Zato je pitanje takvog pristupa uvijek vezano kako za izvorište samoga djela, tako i za cjelokupnu psihofizičku konstituciju autora. Tragovi višegodišnjeg „interventnog” rada na već objavljenim djelima nerijetko su uočljivi kod raznih autora, posebno tamo gdje je taj rad izveden samo parcijalno i nakon stanovite vremenske distance, što znači već s jedne sasvim drugačije pozicije autorske fiksacije stvarnosti. Međutim, činjenica je da tek distanca omogućava realniji pogled na vlastito djelo, pa kod autora čvrstih kreativnih koncepcija manji „rezovi” mogu samo pridonijeti njegovoj većoj jezgrovitosti i snazi.

Takav je slučaj i s Rakovčevom knjigom „Riva i druži”¹ koju ovom prigodom iščitavamo u donekle prerađenoj verziji. Pođemo li tragom promjena u samom tekstu, vidjet ćemo da su one, iako po obimu neznatne, ipak pridonijele čvršćem povezivanju pojedinih poglavlja, osobito u dijelovima gdje su otpali neki dokumentaristički fragmenti. Da je s ovim izmjenama i dopunama Milan Rakovac živio vjerojatno još tijekom tiskanja prvoga izdanja, sasvim je očigledno po sigurnosti kojom su te naknadne intervencije učinjene, ali nas one upućuju i na mogućnost postojanja većeg broja verzija ovoga djela. Takav višestrani pristup, tu stilističku igrariju nije ni mogao zaobići u radu na ovoj svojoj knjizi, jer ona upravo izvire iz sebe same i nije ni mogla biti saopćena drukčije no jednom eruptivnom kreativnom gestom koja, dakako, mora zahtijevati lagano smirenje, rekli bismo, užljebljenje u vlastiti habitus.

I ovo izdanje „Riva i druži” poziva nas u iznimno originalnu avanturu čitanja u koju treba poći neopterećen školskim predodžbama o književnim vrstama i formama. „Riva i druži” vrsta je za sebe, ostvarena u formi koja je ishodište i uvir jednog neponovljivog trena historijske zbilje, prohujale kroz usplahirenu dječju svijest. Dobijamo je kao konzistentnu cjelinu u kojoj su, međutim, jasno uočljivi svi (mnogobrojni i jedino mogući) segmenti dodirnute teme. Što se tiče pojma roman koji je krenuo uz javni život knjige „Riva i druži”, on je održiv jedino ukoliko ga shvatimo kao njegovo suštinsko razaranje, kao njegov antipod i negaciju. To je prije svega svojevrsno agregatno stanje kaosa ulovljenog u medij jezika, kroz čiju se prizmu prelamaju prostor i vrijeme zbivanja, viđeni širom otvorenim očima djeteta koje nastoji razaznati smisao u žestoko nametnutom besmislu. Upravo ta činjenica bila je i najveći rizik za samoga autora, najoštriji rub kojim se kretao pišući ovo po mnogočemu nesvakidašnje djelo. Naime, književnih ostvarenja s evokacijama na ovakvo ili onakvo djetinjstvo ima napretek u svim književnostima, ali nas nerijetko već na prvim stranicama zapahne memljivi vonj sentimentalizma, nezdravog i teškog, zagledanog u sebe, sentimentalizma koji bi bio neprihvatljiv i za samu dnevničku građu.

Rijetkom i mjestimice nepojmljivom sigurnošću Rakovac je te izazove zaobišao, ne dozvolivši da se ni u jednom trenutku zamagli čudesno bistri pogled umnih dječjih očiju, ne oduzimajući tim prvim senzacijama draž njihove čistote racionalnim intervencijama zrelog čovjeka koji (najčešće uzalud) nastoji sve pojave smjestiti na pravo mjesto. Očigledno je riječ o onim nesvakidašnjim emanacijama nekog unutarnjeg apsoluta, kada se naizgled ne ulaže nikakav izuzetan napor da bi se postigao maksimum, ali maksimum koji je već odmah nakon vlastite realizacije više nemoguć i neponovljiv. Autor je, to možemo sa sigurnošću ustvrditi, pronašao pravi trenutak objave svoga životnog djela.

„Riva i druži” knjiga je puna psiholoških čvorova o koje se sapliće i najkoncentriraniji čitatelj. To je labirint u koji se kroči sa sumnjom, ali u kojem svi putevi, ipak vode ka izlazu. potrebno je samo strpljenje. Jer, djelo se intenzivno razgranava već od prvih redaka, bez nekog ustaljenog pravila, na svoj način neulovljivo, a da je pritom skoro neuočljivo nepovratno razaranje osnovne životne priče, koju konačno skoro i ne prepoznajemo u toj složenoj duhovnoj teksturi. Poći za jezikom, vrludavim, promjenljivim, vlastitim, tuđim? Poći za fabulom, sličnom mozaiku koji tek treba složiti? Poći za kaosom koji, eto, rađa smisao? Poći za smislom kroz koji se lagano definira totalni kaos? Poći za historijskim činjenicama ili za subjektivnim viđenjem stvari? To su samo neka od delikatnih pitanja koja nam se nameću pri čitanju ove knjige-zagonetke. I nije li ona ipak više „odgonetka” na pitalicu koju je poput beznačajne koštice ispljunulo jedno izvrnuto vrijeme? Rakovac je sve to uvezao u svoj jedini istinski motiv: svući sve do gola, zasjeći u srž same srži, povući tanku nit između istine i laži, razgraničiti dobro od zla u njihovom neprestanom uzajamnom mimikričnom prelijevanju.

Očigledno je da to fantazmagorično viđenje zbilje nadolazi kao stihija koju je teško obuzdati. I autor je ne obuzdava. Zato knjiga, u toj svojoj nezadrživoj nevinosti, djeluje razbijeno, nepovezano. Ali to je, zapravo, njen formalni kontrapunkt koji nam najviše nudi. Zađemo li u njezin gotovo neprohodni svijet senzacija, lako ćemo razaznati pravu pitominu te nabujalosti, čistotu registriranih situacija koje je mogao ovjekovječiti tek naježeni djetinji nerv naspram surovo trivijalne stvarnosti odraslih.

Ali ova je knjiga, ipak, bez glavnih ličnosti. Istina, tu je mali Grgo kroz čiju se, naglim buđenjem razdrmanu psihu, pretače ta vanjska kaša političkih, međunacionalnih, međuljudskih lomova, ali njega ćemo prije shvatiti kao izdvojeni element usijanja opće drame poratnih godina na istarskome poluotoku, stoljeljećima osvajanom, nikad osvojenom, stoljećima raseljavanom i nastanjivanom, tom nikad spokojnom rubnom prostoru križanja kultura i mentaliteta. Dakle, bio je potreban pravi historijski trenutak, naglašeniji povijesni zaokret, koji bi samo podvukao taj istarski usud trajnog jedinstva u raskolu, i Rakovac ga je pronašao u svom snažno proživljenom djetinjstvu. Vrlina njegovog rukopisa je u odsustvu svake konstrukcije. On ne nastoji „popuniti” priču. Njegovo se djelo mjestimice graniči s najčistijom dokumentaristikom u smislu autentičnosti koja, nema sumnje, nadilazi i sama njegova htijenja. Ali upravo ta autentičnost onemogućila je svaku formalnu kombinaciju, svaki pokušaj da se u knjigu ugrade, imputiraju elementi koji bi povezali tok događaja. Što bismo onda dobili? Kaos pod staklenim zvonom! Dječja svijest nije registrirala nikakav „tok događaja”. Sve je bilo tako razbacano i čudno, zbunjujuće, nejasno, magleno, izazivalo na povjerenje i sumnju, na radost i tugu, na ljubav i mržnju, na trpeljivost i otpor. Visoka i neuhvatljiva bila je mreža preko koje su odrasli dobacivali drugima tvrdu loptu života i ono što je ostalo u sanjivom dječjem pogledu to je bio samo njezin nejasni put, negdje iznad, izvan domašaja, vrludav i nepredvidiv, uporan...

Jezik kojim je ova proza napisana, dakako, ima značajnu ulogu u cjelokupnom definiranju autorova odnosa prema stvarnosti, pa je prirodan svojevrsni stilski crescendo ka neizbježnom dodiru sadržaja i forme. Križanje jezikâ nije, dakle, nikakav trik, nikakav poliglotski fil, već najobičnije činjenično stanje koje neprestance pomiče ravnotežu čitateljeve pažnje. I doista, previše je djela čija nas „glatkost”, „pitkost”, „čitkost”, brzo i učinkovito uspavljuju. Bila nam je već potrebna jedna ovakva robustna knjiga koja će malo dublje zagrepsti u sanjivu svijest publike, razdrmati malo njezin već ustajali ukus, koji odavno ne mari iole protegnuti svoje mišice. Rakovac je, međutim, zaobišao njena pravila igre. Ponudio je novu formulu koja nesumnjivo korača pred svojim vremenom. Na ruku mu je išla prirodnost kojom se odlučio registrirati svoje dječje doživljaje, a oni su, eto, iznikli na kaosu. No, to ni najmanje ne umanjuje vrijednost rezultata. Autentičnost senzacij, naime, zakriva svaku, i najmanju slučajnost u njegovom rukopisu. A kada je riječ o jeziku kao mediju kroz koji taj kaos komunicira sa svijetom, onda je očigledno da je autor napipao apsolut, zgulio mu koru i učinkovitim potezima izvukao iz njega sav mogući sok. Pokušajmo knjigu „Riva i druži” čitati i naopako, unatrag: ništa se neće izmijeniti u našim predodžbama. Kaos nema početka ni kraja. Ukrstimo tiskane dokumente s početka, sredine i kraja teksta s divnim, skoro lirskim pričicama maloga Grge, razmjestimo sve, i opet ćemo dobiti jedinstvenu sliku destruiranog svijeta, sveg u naponu presazdanja, u naponu vječitog početka.

Oštrina pogleda kojima je Rakovac fiksirao određena stanja i odnose, izvjesne senzacije, razgovore, proricanja – ne zamućuje se ni u jednom trenu. Taj pogled je sveprisutan i precizan. Slijedeći hitro tok svoje svijesti, to jest, tok svojih uspomena, autor je uspio u riječi uloviti suštinu malih-velikih zbivanja, koje niti jedna povijest nije zapisala. Učinio je to stilom koji zaslužuje samo visoke ocjene, jer će nas čak i ponovljena kritička ekspertiza iznova uvjeriti da je svakoj riječi pronašao pravo mjesto. Time je, dakako, ostvaren visok stupanj smisaonog usijanja, jer se zbivanja i riječi koje ih opisuju intenzivno taru o oštri hrbat istine. Uklinjujući svoje djelo u samu njezinu srž, Rakovac ga je razapeo nad ponorom paradoksa od stvarnog do nestvarnog, vješto povlačeći tanku, iluzornu granicu među njima.