IZMEĐU POLISA I EKUMENE

 

Ova sintagma u naslovu uzeta je iz poznatog Črnjinog eseja „Dijalektika dijalektalnog”, jednog od mnogih njegovih tekstova u kojima se, s nagla­šenom polemičkom intonacijom, bavi fenome­nima hrvatskoga dijalektalnog pjesništva. Ona u velikoj mjeri sintetizira autorov pogled na isku­stva, raskrižja, mukotrpnu afirmaciju i stvarni sta­tus toga pjesništva koje se, eto, i danas, zbog ne­ra­zumijevanja njegovih osobitosti, još uvijek nalazi, kako bi to rekao Črnja, „pred vratima knji­žev­nos­ti”. Dijalektalno pjesništvo 20. stoljeća problemati­zirano je unutar hrvatske lit­era­ture već samom svo­jom pojavom, ali je intenzitet nespo­razuma po­rastao s prvim integralnijim (antologijskim) pre­zen­tacijama sredinom tridesetih go­dina, kada su uslijedila poznata kritička reagiranja, polemike pa i negiranja koja se na svoj način pro­težu sve do na­ših dana. I možda se u ovom dugom razdoblju u nekim književnim i kulturnim krugo­vima svijest o suštini dijalektalnog u književnosti doista nije makla s onih već onda retardiranih po­zicija od pri­je šezdesetak godina, ali je sigurno da se unutar same dijalektalne književnosti dogodilo mnogo toga što je preciznije definiralo njezinu bit, njezine mo­gućnosti i njezin stvarni značaj za književnost opće­nito. Potpuna integracija jednog ose­bujnog li­terar­nog korpusa u glavne tokove mati­čne književno­­sti stvar je, dakako, općeg kulturnog konsen­zusa, ali pozicija dijalektalne književnosti same po sebi danas je ipak bitno drugačija nego prije šest de­set­ljeća, pa čak i u odnosu na njezin sta­tus od pri­je samo petnaestak-dvadeset godina.

Višedecenijska odbacivanja i negiranja dijalek­talnog pjesništva, s jedne, i napori da se ono obrani i afirmira kao autentičan i nezaobilazan književni fenomen, s druge strane, bili su relevantan prateći proces narastanja, bujanja, razvoja i usavršavanja te i takve književnosti, proces koji je to bujanje, da­kako, poticao, ali o kojem ona, nesumnjivo, nije u pot­punosti ovisila. Dapače, većina je tih negira­nja i tumačenja dijalektalnog pjesništva išla na neki način ivicom puta, doticala se sekundarnih pro­blema i problematizirala one njegove segmente koji imaju vrlo malo toga ili, pak, nemaju ničega za­­jedničkog s književno-estetskom suštinom samo­ga fenomena. Njegove razloge, smisao, ulogu i zna­čaj za hrvatsku književnost prvi je sustavno, te­me­­ljito, s fascinantnom akribijom i uvjerljivošću pro­tumačio Zvane Črnja u seriji polemika i eseja koje je okrunio briljantnim uvodom u teoriju čakavske i kajkavske versifikacije pod naslovom „Hrvatsko pje­s­ništvo novoga izraza”. Tekst je nastao 1976. go­dine, a pod tim je naslovom tiskan i u Črnjinoj knji­zi „Pogled iz provincije” (1978.). Istina, u svo­jim će ga odabranim djelima („Otokar Keršovani” Ri­jeka, 1988.), u knjizi „Eseji”, autor pretiskati pod naslo­vom –„Poetsko biće odbačenih jezika”, ali nakon ovog eseja mi više ne možemo razgova­rati o dija­lektalnoj kao o odbačenoj književnosti. Najokoreliji unifikatorski literarni krugovi ili pojedin­ci mogu uporno okretati glavu od onoga što se u 20. stolje­ću zbilo unutar čakavske i kajkavske versifika­cije, ali ona je iznjedrila poeziju, iznjedrila je pje­s­ništvo visokih dometa koje je ovom izuzet­nom Črnjinom studijom ne samo protumačeno na je­din­stven i je­di­no moguć način, nego je konačno, je­dnom zauvi­jek, i obranjeno.

Osnovni razlog nesporazuma i odbacivanja dijalektalnog pjesništva Črnja vidi u sukobu dvaju suprotnih pristupa fenomenu dijalekata. „Prvi bi­­­smo pristup”, kaže on, „mogli nazvati unifika­tor­skim, a proizilazi iz onih ideoloških opredje­ljenja koja u ime najrazličitijih ‘viših’ interesa negiraju razlike i posebnosti”... „Drugi pristup dijalektima, a prema tome i dijalektalnoj poeziji, u skladu je s gledištima koja uvažavaju policen­tričnost društve­nog bića kao i razlike i posebnosti na svim razina­ma njegova ustrojstva...” Epicentar problema, da­kle, jest u jeziku, i to u hrvatskom književnom stan­dardu koji je, tobože, napadnut „anacional­nom cen­trifugom” dijalekata. Genezu tog nespora­zuma Črnja je lapidarno objasnio u svom eseju „Syn­the­sis Krležiana” gdje kaže: „Gušeći se u tjes­kobama svoje male potčinjene domovine, trajno ugrožene imperijalističkim drangovima, ideolozi hrvatskog otočenta, zaustavljajući istovremeno i ger­maniza­ciju, i mađa­rizaciju, i talijanizaciju, po­stavili su upravo unifika­torsku funkciju jezika na pijedestal nacionalne dogme dajući joj svojstva glavnog oruž­ja kojim je trebalo provjeriti sve narodne vrijedno­sti i ostvariti njihovo neprijeporno romantičko za­jed­ništvo. I ne­ma sumnje da je jezična standardiza­cija bila histo­rijska neminovnost kulture, ali idejni sadržaji koji su je ispunili doveli su književnost u raskorak s njenim humanističkim zadatkom jer su joj presje­čeni mnogi spoznajni vezovi s autentičnim bićem vlastitoga ljudskog tla”.

Velika preporodna kretanja dodijelila su i knji­ževnosti i njenim poslenicima krajnje utilitarnu ulogu koje se oni nisu mogli osloboditi tako lako i tako jednostavno čak ni onda kada je preporodni proces bio već odavno okončan. Poznato je da na­cionalno-politički pragmatizam nikad i nigdje ne mari previše za iskonske potrebe i porive umjetnosti da se rađa, živi i razvija u slobodnim prosto­rima duha, a recidivi većih društvenih stresova ja­v­­ljaju se vrlo često s neočekivano dugom zadrš­kom. Kada je, pak, riječ o hrvatskom dijalektalnom pjes­ništvu, ti su se recidivi ispoljili dosta oštro u vri­jeme objavljivanja dviju poznatih antologija –„Hr­vatske moderne lirike” Dragutina Tadijano­vića i Olinka Delorka (1933.) i „Antologije nove ča­kavske lirike” Ive Jelenovića i Hijacinta Petrisa (1934.), da bi se od tada, s (povremeno) većom ili ma­­njom oštri­nom, protegli sve do našega vreme­na. Prateći taj i takav odnos prema dijalektalnom pjesništvu u či­tavom tom višedecenijskom raz­doblju i, isto­vre­meno, modernom metodom ana­lizirajući nje­go­va ishodišta, Črnja je došao do jasne konstatacije da je osnovno žarište problema, za­pravo, krupna jezična dogma koja se, s pozicija cen­tralizacije dru­štvene moći, jednako manifestira i kada su u pi­tanju građansko-unifikatorski i eta­tističko-ideološ­ki razlozi. U tom krugu odnosa i shvaćanja, pojava i razvoj dijalektalnog pjesništva i održavanje jezičnih sustava na osnovi kojih je ono ostvareno, doživljeni su kao razarajući, dezinte­grirajući feno­men koji izravno atakira na hrvatski koine, a time najizravnije zadire i u druge, mnogo kompleksnije nacionalno-političke segmente naše povijesti i sadašnjosti. Pobijajući sugestivno i za­redom sve te­­ze na toj crti, i to upravo contradic­tio(m) in adjecto samih njihovih zagovornika i za­stupnika, od Petra­vića i Barca do Tomislava La­dana („Unifikatorska laž”) i drugih, Črnja ističe da se u „interesu auten­tične pjesničke riječi, riječi kao instrumenta umjet­ničke inspiracije i stvara­laštva” mora povesti bor­ba „za defašizaciju jezič­nog standarda i za sagleda­va­nje njegove prave funkcije ne u jučerašnjem, nego u današnjem svi­jetu, kad su utilitarno-prak­tički i pragmatički pro­blemi vezani uz koine, uz njegovu društvenu bit, pa i uz njegovo očigledno otuđenje, već davno izaš­li iz stvaralačkog kruga književnosti” („Dijalek­tika dijalektalnog”). „Hr­vat­ska književna cjelina”, ustvrdit će Črnja na dru­gom mjestu, „nije i ne mo­že biti cjelina po ujed­nače­nim i normiranim, dakle standardiziranim jezičnim oblicima koji u njoj pre­vladavaju, već po kulturno-povijesnoj prosto­r­no­sti, ljudskom na­cio­nal­nom i društvenom biću u njoj, koju ‘pokriva’, predstavlja i na svoj način iz­ražava. Granice lit­era­ture ne mogu se danas poisto­vje­titi s granicama služ­bene gramatike” (podvukao A.K.).

Promatrajući dijalekte kao „sisteme u dekom­poziciji”, Črnja ističe da oni nikada neće konku­rirati „nacionalnom jeziku”, utoliko više što se, ka­ko kaže, „potreba poetske afirmacije dijalekata nig­dje nije nametnula, osim u stvaralačkim nemi­rima same književnosti”.

Time je došao i do ključne distinkcije opozicijâ književni jezik/jezik književnosti u čemu i jest suština suvremenih nesporazuma oko dijalektalnog pje­sništva. Taj krug pitanja on je majstorski zatvorio konstatacijom da je u prirodi „svakog istinskog stva­ralačkog čina da teži svečanostima riječi koje neće biti omeđene granicama gramatike te da ne­prekidno pronalazi nove oblike i nove prostore u kojima će se potvrđivati puna sloboda izbora iz­ražajnih elemenata što je istovremeno i sastavni dio slobode stvaranja”, čime je definitivno prenio prob­lem s iznuđenog (kvazi)lingvističkog na pri­mjereno književno-estetsko područje, zauzimajući se za pravo umjetnosti riječi da pronalazi i koristi nove i nekonvencionalne mogućnosti tekstualne orkestracije, pa i uvođenjem „dijalektalne i druge nenormirane i nesistematizirane jezične građe”.

Ali, zadržimo se na ovom detalju.

Nenormirana i nesistematizirana jezična gra­đa nije nepoznanica svjetske književnosti. U dale­kom 15. stoljeću lupeškom je argou književni le­gitimitet dao François Villon, zasigurno najveći pje­s­nik srednjega vijeka, ispjevavši na njemu svoja „Zavještanja” i balade. Taj Villonov argo bio je za­pravo i jedini „jezik” kojim je on mogao izraziti apsolut vlastitoga ljudskog i stvaralačkog habitusa i nijednom francuskom kritičaru ili jezikoslovcu ne pada na pamet da ga zbog argoa gurne na knji­žev­ne margine ili izbaci iz književnosti.

Sam argo je, pak, nezaobilazna značajka i su­vre­mene književnosti. Od djela u kojima se on ja­vlja fragmentarno ili u potpunosti moguće je danas sačiniti cijelu biblioteku, kako stranih, tako i doma­ćih autora. Spomenimo samo, primjera ra­di, vrca­ve jezične kalambure u „Štihovima” Og­dena Na­sha (Sa stalka talka / malka ne falka –„Ra­zmišljanje o bebama”).

Ali argo je tek dio onoga što se, makar i u seg­mentima, u obliku nenormirane i nesistema­tizi­rane jezične građe, gotovo od antičkih vremena do danas, pojavljivalo i opstojalo u književnosti kao specifičan jezik književnosti. Posebno je u tom po­gledu bilo plodno ovo stoljeće, počam od A­pol­linaireovih „Kaligrama”, preko futurističkih eks­pe­rimenata okrunjenih ingenioznim istra­ži­va­njima transmentalnog, tzv. „zaumnog jezika” Kru­čoniha i Hljebnjikova koji će ga još nazvati „zvje­zdanim jezikom”, pa sve do konkretne, vizualne, gestualne, „verbovokovizu­alne” i signalističke po­ezije. Tu nismo spomenuli nadrealističku poeziju jer su njezina ishodišta posve drukčija, ali po li­te­rarnim učincima ona ne­sum­njivo pripada tom kru­gu avangardnih domašaja.

Riječ je, dakle, o pjesničkoj umjetnosti koja na svoj način tematizira i sam jezik na što književnost ima pravo čak i onda kada se normirana i siste­ma­tizirana jezična građa dekomponira, razgra­đuje, rastura, da bi opet bila presazdana s novim mogućim, ponajčešće simboličnim smislovima i zna­čenjima.

I upravo je u tom kontekstu zanimljivo is­tak­nuti da se i pojava hrvatske dijalektalne poezije u 20. stoljeću u potpunosti poklapa s tim avan­gard­nim traganjima za novom izražajnom snagom jezi­ka (Matoš, Nazor, Ujević). „Činjenica da prva kaj­kavska pjesma („Hrstovački nokturno”, op. A.K.) potječe od A. G. Matoša i da je napisana u Parizu, a ne negdje u samoj utrobi naše provincije, nije posve beznačajna”, veli Črnja u eseju „Hr­vatsko pjes­ništvo novoga izraza” i dodaje: „I Tin Ujević napisat će baš u Parizu ‘u lipom jaziku gdi ča slaje zvoni’ svoj staročakavski ‘Oproštaj’, taj naj­lucidniji biser svoga opusa. Razumije se, pariska je proveni­jen­cija tih dviju pjesama slučajnost, ali takva se slučajnost ne bi dogodila baš Matošu i Uje­viću da je iz pariske vizuale for­mula takvog izraža­vanja bi­la u protuslovlju s duhom naše i evropske poe­tike”.

Bilo je to, nesumnjivo, vrijeme buđenja jezikâ, buđenja pjesničkog jezika prije svega (Samonikle pjesme nam otpjevaj!– Hljebnjikov). Ruski će for­malisti, s Viktorom Šklovskim na čelu, dati nepo­bitne teoretske argumente razlozima te ekspan­zivne pojave „sijača jezikâ”. Njihova se tumačenja, istina, tiču ponajprije ruskog futurizma, ali su u pot­punosti u dosluhu s poetskim zahtjevima no­voga vremena. „Suviše glatko, suviše slatko pisali su jučerašnji pisci”, kaže Šklovski u „Uskrsnuću riječi”. „Njihove stvari podsjećale su na onu poli­tiranu površnost o kojoj je Koroljenko govorio: ‘Po njoj blànja mīsli juri ne zapinjući ni za što’. Prijeko je potrebno stvaranje nove, ‘napregnute’ riječi (Kru­­čonihovljev izraz) koja je namijenjena viđenju, a ne prepoznavanju (podvukao A.K.) sračunatog je­zika. I tu prijeku potrebu – pod­svjesno osjećaju mno­gi”... „Stvaraju se nove, žive riječi. Starinskim dra­guljima vraća se prošli sjaj”. –„Misao i riječ ne sti­žu doživljaj zanosa”, kaže s druge strane Kru­čonih, „zato je umjetnik slo­­bodan izražavati se ne samo općim jezikom (shva­ćanja) već i osobnim (stva­ralac je samostalan) kao i jezikom koji nema određenog značenja (koji nije obamro), zaumnim. Opći jezik spu­­tava, slobodni do­pušta punije izražavanje (podvu­kao A.K.). Hljeb­nji­kov će, pak, u svom krat­kom programskom tekstu „Naša osnova” reći: „Odva­ja­jući se od svakodnev­nog jezika, samonik­la se riječ razlikuje od upo­rabne kao što se okre­tanje zem­lje oko sunca raz­likuje od svakodnev­no­ga okre­taja sunca oko zem­lje”.

Ta i takva promišljanja jezika i književnosti prethodila su dobrih desetak godina Bretonovom „Manifestu nadrealizma” (1924.) u kojem će i on pri­­dodati svoje kreativne razloge neophodnosti slo­bode stavaralaštva („mašta je možda na putu da po­vrati svoja prava”, kaže Breton) i iako su, za raz­liku od nadrealista koji su odbacili svaku pret­postavku o „premeditaciji” u rađanju teksta, futu­risti sebe doživljavali kao svojevrsne „inženjere jezika”, sve to avangardno vrenje bilo je usmjereno jedino ka traženju novoga, drukčijega, začudnoga. (I tu prijeku potrebu – podsvjesno osjećaju mnogi, ču­jemo opet Šklovskog). Manifestirala se ta „prijeka potreba”, dakako, na različite načine, od doživ­lja­vanja slike i jezika/govora kao „čiste kreacije du­ha” u nadrealista, do otkrivanja i stvaranja „zvu­kolikih” i začudnih riječi i sintagmi u futurista.

Tu „prijeku potrebu” osjećali su i vodeći pje­snici hrvatske Moderne koji su, pišući svoje prve dijalektalne stihove, „starinskim draguljima” vra­ćali „prošli sjaj”. I premda koncepcijske razloge uvođenja dijalekata u njihovo pjesništvo razaz­najemo tek u naznakama, činjenica je da su se, vo­đeni „iskonskim zakonima poetike”, kako je to Čr­nja dobro uočio, sasvim prirodno uklopili u on­da­šnje moderne tendencije „očuđivanja” pjes­nič­kog jezika i raskida sa starim, krutim, mrtvim je­zič­kim formama. Uvođenje dijalekta kao nenor­mirane ali ne i nesistematizirane jezične građe (jer i kajkavski i čakavski dijalekt jesu definirani jezični sustavi) neizmjerno je povećalo ekspresivnu snagu njihova pjesništva. Bila je to nezatomljiva unutar­nja potreba samih autora, ali i duboko motivirani otpor književnom i jezičnom pragmatizmu.

Nenormirana i nesistematizirana, pa i dijalek­talna jezina građa javljaju se, dakle, između os­talog, i kao svojevrstan otpor okoštalosti jezičnih i književnih formi, a ta će tendencija imati produ­ženo trajanje sve do naših dana i nesumnjivo sve više dobijati na intenzitetu. To je i razumljivo kada se ima u vidu ne samo statičnost i nepropusnost koinea spram kajkavskog, odnosno čakavskog di­jalekta već i njegova postupna erozija opetovanjem prepoznatljivih fraza i upijanjem svakovrsnih in­ternacionalizama, neologizama i raznih tehnicis­ti­čkih kovanica koje postupno ali sve naglašenije supstituiraju živi jezik nekim drugim, sve umjet­nijim esperantom koji nepobitno dokida pojedine komunikacijske razine samoga jezi­ka. Polivalen­tnim, nesputanim ostaje tek jezik književnosti, jer se rađa uvijek iznova, jer nastaje iz vlastite suštine, jer ne priznaje unifikatorske kanone i okvire.

Zadržali smo se ovoga puta isključivo na ar­tističkoj strani problema jezika književnosti, ali upra­vo zato što joj je i Črnja u svojim esejima posvetio dovoljno pažnje. On ne previđa međuzavisnost for­malnog i sadržajnog u dijalektalnom pjesni­štvu, već naprotiv ističe njihovu nepobitnu kom­ple­men­tarnost, ali komplementarnost u kojoj for­ma, pa dakle i jezik, nije tek puko sredstvo, već i djelotvor­na umjetnička komponenta pjesme i sa­moga poetskoga čina. „Upotrebom dijalekta”, kaže Črnja, „izvorna građa slijeva se u poetske forme unoseći u njih isto tako izvorne sadržaje koji je am­bijen­talnim, socijalnim i ljudskim određenjima po­tvr­đuju na najvišem mogućem stupnju književ­ne uvjerljivosti i prepoznatljivosti. Na taj način je­zik (dijalekt) postaje sredstvo postupka kojim se knji­­ževna percepcija bića obavlja njim samim, tj. nje­govim jezičnim svojstvima i mogućnostima bez po­­sredovanja vanjskih oblikovnih sredstava što su prema izvornosti bića (authéntes) postavljeni, uz ostalo, i kao određujući element. Iz poetskog po­stupka izostaje, dakle, faktor većeg ili manjeg otu­đenja što znatno mijenja unutrašnju ravnotežu iz­ražajnih korelata te cjelokupnom sistemu izraža­vanja daje drukčiji naglasak i usmjerenje stavljajući u prvi plan elemente izvornosti i ishodišne, gotovo dokumentarne istinitosti bića i predmeta”.

Ova je teoretska postavka omogućila Črnji da uvjerljivo pokaže i dokaže zašto je u mediju di­ja­lektalnog izraza socijalna poezija između dva rata imala „daleko veće šanse nego na području normi­ranog književnog izraza”, ali je, možda i nehotice, dodirnula i bit nesputanog meta-jezika koji je već tada morao izmicati uporabnosti i upućivao poe­ziju na njezinu pravu, umjetničku stranu. Voda je na izvoru najbistrija, a dijalekti su bliži „izvoru je­­zika” od koinea, bliži su svojoj davnoj sinkre­tič­koj podlozi, svom entitetu, koji je upravo zato što je bio sinkretički, ishodišan, morao biti i poli­valentan. Za socijalnu i drugu utilitarnu književ­nost napisanu na dijalektu to je bilo važno zbog ukidanja komunikacijskog posredništva u odre­đenom krugu čitatelja; za modernu dijalektalnu poeziju to je važno zbog svih onih neslućenih va­lera koje „probuđeni” dijalekti otkrivaju, isi­ja­va­jući čudna značenja i smislove. Sve to, uostalom, potvrđuju ponajbolji primjeri dijalektalne, poseb­no čakavske poezije, nastale nakon Črnjinog te­meljnog eseja „Hrvatsko pjesništvo novoga iz­ra­za” (1976.) kojim je deplasirani dijalog o validnosti dijalektalnog pjesništva (zbog toga što je dija­lek­talno!) jednom zauvijek stavljen ad acta.