KNJIŽEVNO-KRITIČKI SYMPOSION O BORISU DOMAGOJU BILETIĆU

„U znaku Kairosa: književna kritika o djelu Borisa Domagoja Biletića”*

Nakon gotovo četiri desetljeća intenzivnoga stvaralačkog rada jednog književnika i javnog djelatnika takvoga formata kao što je Boris Domagoj Biletić, bilo je prirodno očekivati da uslijede i prve značajnije sinteze književno-kritičke i društvene recepcije njegova stvaralaštva i djelovanja, i to se u pravom smislu te riječi i na najbolji mogući način i dogodilo upravo pojavom ove iznimno zanimljive i nadasve vrijedne knjige. Dakako, ne događa se to svakom autoru. Nisu dovoljna samo desetljeća rada i redovita bivanja na književnoj i kulturnoj sceni. Većina, pa i vrlo zaslužnih pisaca, to nikad ne doživi. Ali još je na samom početku Biletićeva pojavljivanja u istarskom, hrvatskom i ondašnjem jugoslavenskom književnom prostoru, i osobito prvih godina osamdesetih, bilo jasno da je na književno i društveno poprište stupio stvaralac velikoga potencijala, prepoznatljive intelektualne i kreativne osobnosti, odmah zamijećene ne samo u Istri, već i daleko preko Učke, pa, dakako, i na prostorima bivše države.

Premda u svakodnevnom životu Biletić nije bio slobodan umjetnik, ostvario je tijekom proteklih desetljeća, a i dalje ostvaruje, život istinskoga profesionalnog književnika u onom smislu u kojem su živjeli i stvarali ponajbolji pisci, čija se biografija vezuje ponajprije ili čak isključivo za njihovo pisanje i njihovo književno djelo. U to je uloženo mnogo energije i vrhunskog znanja, i dakako uvjerenja u vlastito književno, kulturno i društveno poslanje. Stoga i ne čudi što se tijekom tih desetljeća posložila doista respektabilna bibliografija radova o njegovoj poeziji, književno-kritičkim i esejističkim ostvarenjima, te o nizu drugih njegovih književnih i kulturoloških projekata. Dakako, respektabilna ne samo u kvantitativnom smislu, što samo po sebi već nije malo, jer – treba naglasiti – upravo je u razdoblju o kojem govorimo s hrvatskoga kulturnog zemljovida nestalo bezbroj kulturnih rubrika u dnevnim listovima i tjednicima, nekih književnih časopisa, ili brojeva njihovih svezaka unutar jednoga godišta, tako da se iz dana u dan drastično reducirao i hrvatski književno-kritički prostor – stoga, velim, bibliografija svakako respektabilna u kvantitativnom, ali nadasve u kvalitativnom smislu, jer o Biletiću su pisali ponajbolji autori, i to svih generacija, od mlađih pisaca do onih danas uglednih članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Nikad, a o tome najbolje svjedoči i ovaj opsežan izbor tekstova, nitko tko je pisao o Biletiću nije ni za trenutak otklizio u kolegijalnu kurtoaziju ili, ne daj Bože, u površnost. Riječ je o prvorazrenim tekstovima visoke književno-kritičke i teorijske razine, tekstovima nadahnutim, rekao bih čak i literarno lijepim, ponesenim izvornim unutarnjim intelektualnim nabojem, i uvijek znanstveno i stručno oslonjenima na najviše i najstrože uporišne točke i uzore recentne domaće i svjetske književno-kritičke i teorijske prakse.

Uvodnu intonaciju knjizi dala je njezina priređivačica Jelena Lužina, s naglaskom na Biletićev društveno-kulturološki (ona bi rekla: nekrležijanski) angažman, te njegov osobni i dosljedni aktivizam koji je uvijek bio i zauvijek će ostati uokviren jezikom, duhom, prostorom, mentalitetom i identitetom zavičaja. Črnja i drugi Biletićevi predšasnici, veli Lužina, izvukli su zavičaj iz anonimnosti, a on sada nastavlja njihov posao. Tu neospornu činjenicu potvrđuje niz vrlo zapaženih Biletićevih knjiga posvećenih književnim, književno-povijesnim, kulturološkim i društvenim temama, pa im je i u ovom izboru posvećen značajan prostor. Treba istaknuti da su u krajnje složenim, turbulentnim vremenima koja su već dobrano iza nas, ali nas, s brojnim životnim i društvenim reperkusijama itekako još uvijek prate, te Biletićeve knjige pokretale i otvarale složena kulturološka i društvena pitanja, osobito zavičajnih značajki. Biletićevi su izrečeni stavovi, katkad i po cijenu ozbiljne polemike, uvijek bili vrlo jasni i rezolutni, a tako ih je doživjela i kritika, koja s njima – to vidimo i u ovoj knjizi – rijetko spori, ali ih, bar što se postavljenih pitanja i katkad nedostajućih odgovora tiče, proširuje i produbljuje.

Puno je više i daleko ambicioznijih priloga, što je nekako i bilo za očkivati, posvećeno Biletićevom pjesništvu. Izrečeni su ovdje mnogi zanimljivi kritički i teoretski stavovi, i orisani raznoliki registri pjesnikova interesa te tematskih i formalno-estetskih nagnuća, među kojima je one najrelevantnije za Biletićev pjesnički opus vješto i s primjerenom akribijom sažeo, elaborirao i prokomentirao Milorad Stojević u svom tekstu „Ktonijsko kao (sredozemna) sudbina”. Ja bih se samo nakratko referirao na pojam postmoderne koji se ovdje često navodi kao jedna od osobitosti Biletićeve poezije. Dakako, ne govorim sa stajališta znanosti o književnosti koja o tome danas zna puno više, a k tome ja i nisam znanstvenik, ali sam sâm kao autor prošao kroz neka vrlo slična iskustva, i to već prvih godina davnih sedamdesetih, kada je pojam postmoderne tek postupno prodirao u naše krajeve, a mnogi od onih autora koje će kasnije, nakon potpunog znanstvenog i kulturološkog osvještenja tog pojma, smatrati postmodernistima uopće nisu razmišljali na taj način. To što su se formalne, estetske i sadržajne strukture u potpunosti uklopile u fenomen postmoderne bilo je u to vrijeme, a i još dobrano kasnije kada je u književnost ulazio tada mladi pjesnik Boris Biletić, zapravo osjećanje vremena koje je – već je bilo posve jasno – bilo suočeno s dubokom krizom na svim razinama i nudilo nam samo svojevsni kaos tih struktura. Netko se u tome književno više snašao, netko manje, ali je osebujne pjesnike poput Biletića zaštitio unutarnji amalgam velikog nadahnuća, s jedne, i iznimne erudicije s druge strane, koji je težio da taj kaos usustavi u nešto književno lijepo i produktivno. U tome je i uspio. Ali držim, onoliko koliko sam s nekom dozom kritičke kompetencije čitao Biletićeve pjesme, da je njegov istinski pjesnički napor bio fokusiran ne na postmodernistička traganja i eksperimente, već na nešto posve drugo: kako ne dopustiti unutarnjoj intuitivnoj pjesničkoj snazi da se razlije neobuzdano, i kako je svojim znanjem i intelektualnom vještinom ukrotiti, a da joj ne oduzme izvornost i onaj divni eleuzinski zanos.

Knjiga koja je pred nama ima jednu posebnu vrijednost koju želim istaknuti. To je dostojanstvo potpunog odsustva kritičarskog samoljublja, i u tome su ovdje svi autori jednaki, kao da su svi skupa radili na zajedničkom projektu. To je veliki plus za hrvatsku književnu kritiku, jer tek takva, bez zamagljena pogleda, kritika može davati doista vrijedne autorske plodove. A to je ovdje slučaj.

Ono što posebno pada u oči jest da su, svaki tekst pojedinačno, a onda i cijela knjiga posve organski prožeti brojnim citatima najizvrsnijih Biletićevih stihova. Čini se da je citirano sve, jer tako je sve doista i bogato i dojmljivo, poput lijepo istkanog (inter)tekstualnog metafizičkog tepiha gdje se šare nesputanog pjesnikova nadahnuća prepliću sa živim bordurama i resicama kritičkih domišljanja i nadahnutih, posve novih, nerabljenih kritičkih i teoretskih sintagmi i definicija. Tako poticajna snaga pjesništva prema književnoj kritici kao u Biletićevu slučaju vrlo je rijedak fenomen u živoj književnosti, tj. u trenutcima dok praktično iz dana u dan za njegovim radnim stolom sve tek nastaje, razvija se i pristiže nam u punom zamahu. Za takve aktualne, hrabre, odlučne i u isto vrijeme decentne, ali krajnje afirmativne kritičke stavove bez ostatka i to sve samih vrsnih i nadasve ozbiljnih autora zastupljenih u ovoj knjizi ne bi bila dovoljna samo Biletićeva snažna i osebujna pjesnička i intelektualna aura da iza nje ne zrači još snažnija aura izvornog pjesnikova nadahnuća i ekstatičnoga zanosa koji nam jedino kao takav i može posredovati one „odnekud” tako nepojmljivo lijepe orfičke poruke i pjesničke slike kojima vrve njegovi stihovi. Posve sam uvjeren da nijedan od sudova izrečenih u ovim kritičkim tekstovima neće doživjeti ozbiljniju „kritiku vremena”, i osobito ne kada je riječ o Biletićevoj poeziji. Društvene i povijesne teme, istina, tijekom vremena prolaze kroz različite tjesnace veće ili manje aktualnosti, većeg ili manjeg zagrijavanja i hlapljenja, premda je, treba naglasiti, kod Biletića i njihova ukorijenjenost u prostor i vrijeme, osobito na ravni zavičajnih tema, iznimno snažna, ne samo u pogledu preuzetog, duboko doživljenog i shvaćenog povijesnog i društvenog nasljeđa, već i u smislu izravnog osobnog sudjelovanja u njegovu stvaranju u posljednjih nekoliko vrlo dramatičnih desetljeća.

Poticajna snaga Biletićeva pjesništva prema književnoj kritici, kao što rekoh, bila je, a i dalje jeste iznimno velika, ali zanimljivo je da je to u ovom slučaju prouzročilo i nov, snažan, neobičan poticajni val kritike prema samoj kritici. Tekstovi u ovoj knjizi nastajali su u različitim razdobljima i u raznim prigodama, a opet, i usprkos katkad i vrlo divergentnim književno-kritičkim konceptima i pristupima njihovih autora, tako ih evidentno prožima neko organsko (s)misaono zajedništvo. Pa čak i na običnom fizičkom planu susljeđuju se kraće, krajnje lapidarne, vrlo sugestivne, gotovo sentenciozne kritičke egzegeze, poput onih Ante Stamaća, Tonka Maroevića ili Alide Bremer, s opsežnijim i zahtjevnijim hermenutičkim zahvatima, nerijetko i vrlo pretencioznima, dakako ne samo u namjeri već u njihovu stvarnom domašaju, poput tekstova Cvjetka Milanje i Sanje Knežević, i nedvojbeno najobuhvatnije i najprodubljenije, a po meni, u smislu izoštrenosti objekcija, svakako i najbolje studije u ovoj knjizi autora Milorada Stojevića. To stvara – parafrazirat ću u ovom kontekstu jednu vrlo slikovitu Načinovićevu sintagmu, također iz ove knjige, – specifičnu dinamiku njezina unutarnjeg reljefa. Prepuna živih, zainteresiranih sučeljavanja u detaljima i promišljanjima, ponesena uzajamnim citatnim dopunama, komentarima, mjestimice i polemičnim tonovima, ova se lijepa knjiga ubrzava i usporava iznutra, kao da diše; zavede nas na gotovo lirizirane pasaže, a onda se svom snagom vrati na usijanu znanstvenu akribiju, katkad, u specijalističkom smislu, i krajnje radikalnu i gotovo hermetičnu. Njezin nutarnji napon snažno se osjeća, i odjednom shvaćate da je dojam rasutosti hrvatske književne kritike i njezine javne neprisutnosti danas zapravo privid, i da je ona, kao i uvijek u svojoj povijesti, i u ovom književnom trenutku koji živimo doista moćna i vrlo originalna karika aktualne hrvatske književnosti. Možda ne bi bilo pretjerano reći (a u kontekstu razgovora o ovoj knjizi gdje se postmodernizam vrlo često spominje vjerojatno doista i nije), da nam njezin bogati sadržaj u svojim divergentnim, a opet kompatibilnim strukturama djeluje nekako postmoderno, kao jedan veći prozni ulomak sa stvarnim književnim likovima i njihovim osobnim i osebujnim intelektualnim autotematiziranjem. I još nešto posebno imponira: svi su ti kritičari izvrsni čitatelji! – i usprkos lamentacijama koje povremeno čujemo o iščeznuću knjige pod pritiskom drugih medija, ovi književno-kritički primjeri pokazuju i dokazuju da se dobra knjiga u nas doista čita i to da se čita dobro i temeljito. Ova knjiga, u dijalogu koji se doista odvija ovdje, u njoj, na istom mjestu, ali nevjerojatno, kao da se događa i uživo, u isto vrijeme, nadahnut je i sugestivan Symposion o Biletiću i njegovom stvaralaštvu kakvih bi nam danas trebalo puno više, jer u punom sjaju vraćaju dignitet književnosti i, dakako, kulturi u cjelini.

* Naklada Ceres,  Zagreb, 2015. Priredila Jelena Lužina.