„MAŠKI VRISOK” BORISA BILETIĆA

Sudeći po onome što smo pročitali u „Zublji šutnje”¹, Biletićevoj prvoj zbirci pjesama, i po onome što nam ovaj autor nudi u svojoj novoj knjizi „Maški vrisok”², možemo reći da on vlastitu viziju poezije gradi upravo na postamentima slobode stvaralačkog čina i otkrivanja. Međutim, sloboda i otkrivanje kod njega nisu u funkciji nekog drastičnog revolucioniranja poezije kakvo katkad zastupaju dnevni radikali poetskoga čina, već u jednom gotovo oneiristički mekom prepuštanju matici poezije, u slobodnom otkrivajućem letu kroz tajanstva i nepredvidivosti poetske materije. Na taj se način nehotice i hotimice poklapaju sredstvo i cilj pjesničke avanture.

Biletić jeziku posvećuje iznimnu pozornost, ali samo u smislu ponovnog otkrivanja i vrednovanja njegovih dubina i širina, njegovih neomeđenosti i stvarnih mogućnosti. Ukupna suvremena govorna praksa bez predumišljaja potire ovu jezičnu dimenziju kao što to, uostalom, čini i dio aktualne književnosti videći u golom jezičnom ekshibicionizmu jedinstvenu afirmaciju novih formi i izričaja. Biletić ne ekshumira neki mrtav jezik, već nastoji probuditi snagu zaboravljenog, gurnutog u pomalo već otuđenu tradiciju od koje, nažalost, još nismo preuzeli puno toga iznimno vrijednog. Zagovornici novog kodiranja uporabnih semantičkih razina, te silabičkog, eufoničkog i, štoviše, grafičkog drobljenja jezika imaju mogućnosti doći i dolaze do zanimljivih poetskih otkrića. Nema, uostalom, laboratorija u kojemu se ne dogodi poneki zanimljiv eksperiment. Ali, nakon svega, rezultat je uvijek isti – kut, bezizlaz, ćorsokak. Najveći dio tih eksperimenata završava jezičnim „otriježnjenjem”, ponovnim vraćanjem tradicionalnoj komunikaciji, pokušajima da se već ovjerenoj kontaktnosti jezika pridoda stanovita količina fluida radi pronalaženja novih mogućnosti. Iz jezične višeslojnosti može se crpsti i na njoj se doista može graditi. Biletić je očigledno već na samom startu pošao drugim putem i, ovladavajući snagom „srži same srži” pjesničkog jezika, značajno skratio sebi put do visokih poetskih dometa.

Ukupnost Biletićeva doživljaja svijeta karakterizira i jedna osebujna ćutilnost mediteranskog tipa, koja nas vraća najčistijim izvorima moderne europske poezije na kojima se, nesumnjivo, napajao i naš autor.

Nudeći nam na uvid svoj nesvakidašnji pjesnički svijet, definiran kako u zaokruženosti čitave zbirke stihova, tako i u zaokruženosti svake poetske cjeline posebno, Biletić nas stavlja pred složen zadatak detaljnog iščitavanja na relaciji knjiga-stih i obrnuto. Ta i takva relacija na kojoj bismo uistinu imali što otkrivati i analizirati po vertikali i po horizontali poetskoga umijeća, zahtijeva daleko više prostora. Zato smo se ovom prigodom zadržali samo na nekim važnijim odrednicama Biletićeve poezije. Svojom je novom knjigom „odradio” jednu bitnu fazu vlastitoga stvaralačkog razvoja, odškrinuvši vrata za nova pjesnička traganja.

¹ „Zublja šutnje”, Istarska naklada, Pula, 1983.

² „Машки врисок“, Книжевната младина на Македонија, Скопје 1985 (U prijevodu na makedonski jezik Jadranke Ristić /pseudonim: Vladova/).