VEČERNJA MISA

 

Na radost ljubitelja dobre poezije, svjetlo dana ugledala je jedna iznimno zanimljiva i vrijedna zbirka stihova, utoliko čitateljski provokativnija i uzbudljivija što dolazi iz pera autora koji gotovo asketski povučeno i tiho, po strani, pa i mimo opće književne svakodnevice, piše doista lijepe, duboko proživljene i nadahnute stihove kakve smo nekada, u suton, uz lampu, u vrijeme toplog čaja, gutali iz klasične lektire. Gdje su danas nestali takvi autori – teško je reći, ali, evo, mi smo bili te sreće da se upravo ovdje, u Istri, pojavi jedno takvo pjesničko ostvarenje koje, premda posve nenamjerno, predstavlja i svojevrsno mjesto otpora općoj trivijalizaciji svega, pa i same poezije. Riječ je o knjizi Krunoslava Grgića „Večernja misa”* koju je među svoja hvalevrijedna izdanja uvrstio ugledni nakladnik iz Račica „Reprezent”.

Grgićevu poeziju definiraju kratki, jezgroviti stihovi, s umjetno, tj. umjetnički reduciranom sintaksom ali s punom poetskom slikom i smislom.

Otuda zgusnutost ideje, s nesumnjivim stilističkim asocijacijama na poetske dosjetke Ogdena Nasha, ali ne u smislu svojedobno iznimno aktualne Nashove zabavne, gotovo zabavljačke ironije i sarkazma, već u smislu krajnje iskrene, i autentične i doživljene, emotivnosti, koja je štoviše prožeta nekom posve grgićevskom neskrivenom elegičnošću. Svaka je pjesma, bar u većini slučajeva, neka vrsta autorovog unutarnjeg slide-shawa, brza i učinkovita izmjena slika i stanja, svojevrstan vizualni, gotovo vizualiziran tijek svijesti, tijek hitrog zamjećivanja i preplitanja vanjskih senzacija i dojmova s paralelnim unutarnjim senzacijama, mislima i primislima.

Većina dvostiha u Grgićevim pjesmama jest svojevrsna vizualna ili (s)misaona dosjetka, ali dosjetka krajnje intelektualizirana, nešto što se javlja u kratkom vremenskom odsječku, kao blijesak, kao brzi odgovor, kao domišljata replika na neki intenzivan, sugestivan podražaj koji dolazi iz uzburkane, uzbibane stvarnosti.

Ali tu, na toj iznimnoj visprenosti i sposobnosti za nagle misaone obrate ne samo da ne završava autorova pjesnička avantura, već nas tek uvodi u mnoga slojevita stanja duha u kojima, posve mentalno, sva naša čula imaju pune ruke posla. Tek pomislimo da smo zašli u prostor običnog i svakodnevnog, prepoznatljivog, gotovo diskurzivnog, iznenada nas zapljusne val čudnih, katkad gotovo nadrelanih stanja i imaginacija; u jednoj jedinoj pjesmi, u samo nekoliko stihova izmijene se sva godišnja doba i sva stanja – od vitalnog do mortalnog, urbani riječnik i gradske boemske sintagme u tren se preobrate u sugestivne slike intaktilne prirode, koja nas obuzima svojom enigmatičnom tišinom i ljepotom kao ambijenti i žanr-scene u naivnih slikara. Ništa kod Grgića nije nemoguće, jedina je njegova norma spontano napisati dobru i iskrenu pjesmu. Zato se katkad, gledajući cjelinu knjige, stječe dojam svojevrsnog stilskog eklekticizma; ta bi konstatacija možda i vrijedila za nekog od mnogobrojnih pomodnih pjesnika koji se svim silama trse i grče ne bi li smislili kakvu-takvu, pa makar i eklektičku novinu koju bi bilo moguće teoretski potkrijepiti i obrazložiti, ali ne i za izvornog pjesnika Krunu Grgića koji tih i takvih pretenzija uopće nema, već kao i ptice u jednoj njegovoj pjesmi samo pjeva, i kojem, kako na drugom mjestu veli, doista „sve ide od pera”.

Zanimljivo je da se u tom potpunom prožimanju pojmovnog i konkretnog, apstraktnoga i stvarnoga, gotovo opipljivog, čitatelj osjeća sasvim prirodno. Mnoge autorove misli učine nam se za tren poznate, premda su samo njegove i originalne, ali to je zato što u univerzalnom svjetu kao da postoji neki veliki zajednički metafizički okular kroz koji svi pomalo na sličan način vidimo i doživljavamo stvarni svijet, ili bar njegove najsugestivnije, najupečatljivije dijelove. No nismo svi mi, poput Grgića, mediji koji te osobitosti doživljenog mogu transponirati u pravu poeziju i pritom nas uvjeriti da te vizualne i emotivne inscenacije koje nas, dok čitamo, opsjedaju zapravo jesu naš dejà vu.

Znalcu književnosti, i posebno poezije, imponira, štoviše impresionira ga, s koliko je ležernosti Grgić pustio da poezija sama radi, da se oblikuje po vlastitoj volji i potrebi. Većina pjesnika, osobito suvremenih, modernih, pretendira na demijuršku poziciju, na žezlo gospodara i svoje poetike, i svojih pjesama, i svojih stihova, pa i svake riječi, ali Grgić nam na ponajbolji način, pomalo na starinski, u lijepom smislu te riječi, pokazuje koliko je i intuicija važna i poticajna, koliko je stvarno nadahnuće potentno i sposobno kreirati nove svjetove i, na koncu, koliko naše djelo vrlo često zna puno više od nas samih. K tomu su i naslovi njegovih pjesama kreirani u profinjenoj osobnoj maniri koja nas po originalnosti, slobodi osmišljavanja i poetskoj pomaknutosti katkad vodi do najljepših primjera u poeziji.

Isprobao je Kruno Grgić u ovoj svojoj pjesničkoj zbirci mnoge strukturalne mogućnosti poezije, od onih koje opće poetsko iskustvo već poznaje, do posve novih izričaja i modela. Štoviše, moglo bi se reći da je mjestimice kreirao potpuno nove, i pritom vrlo zanimljive oblike, koje je u cjelini knjige možda malo teže razaznati, ali činjenica je da ih ima i da su zanimljivi za poetološka i strukturalistička istraživanja. To je utoliko čudnije što je Grgić autor koji ne odaje dojam usmjerenog eksperimentatora, već više umjerenog pronalazača novina. Ali možda se i varamo, jer doći do takvih originalnih rezultata nije lako, osim kada su u pitanju pjesnici najsnažnijeg, krajnjeg pjesničkog nadahnuća koje im jednostavno otima pjesme u gotovom stanju i takve ih, u komadu, prenosi na papir.

Većina pjesama u knjizi djeluje kao jedan trajni, uznemireni i uznemirujući unutarnji dijalog sa sobom samim i sa svijetom o pitanjima života i smrti, uzaludne ili smislene egzistencije, pa i vjere i onostranog, i to ne na način poetskog filozofiranja, već na način gotovo djetinje upitanosti nad nerazlučivim enigmama života. A u sve se to upliću i osnažuju krajnje delikatan pjesnički ugođaj brojne, gotovo ganutljive slike djetinjstva, majčinske nježnosti, zavičaja i davnih, snažnih, neponovljivih doživljaja koji nam zauvijek obilježavaju život.

Krunoslav Grgić vrstan je pjesnik koji se, evo, ponovno pojavljuje pred čitateljstvom na najbolji mogući način. Evidentno je, a to je i njegova ogromna prednost u odnosu na mnoge druge autore, da je posve oslobođen svakog oblika užurbanog građanskog pjesničkog natjecanja i ambicije. Na marginama svijeta koji ima nekakve svoje nervozne (svako)dnevne zadaće koje se neprestance ispunjavaju i završavaju da bi ih smijenile druge nove dnevne zadaće i ambicije, naš pjesnik, pomalo samotnjački, misaono i emotivno udubljen i posvećen svom složenom unutarnjem iskustvu, piše lijepe pjesme, koje nam je sada povjerio na čitanje i koje nam pokazuju i dokazuju da, usprkos očaju ove istrošene i dekadentne civilizacije, nipošto nije došao i kraj pjesništva, i da poezija još uvijek može i dalje i više.

 

*Reprezent, Buzet, 2011.