TRKAČI S VLAKOVIMA

 

To je nedvojbeno bio zadnji vlak, jer svi su izbezumljeno trčali za njim. Još dok je stajao na jedinom peronu male provincijske željezničke stanice izdaleka se čula graja uspaničene svjetine koja se odasvud približavala. Kasnije smo, onako u trku, čuli od pridošlica koji su poput nas, bezglavo jureći za njim, nasumce pružali ruke lijevo-desno, naprijed-natrag, nastojeći se kako-tako dočepati rukohvata uz rešetkaste stepenike na nevelikim putničkim vagonima, ili makar klimavih, nepouzdanih kvaka na teškim vratima, da su zapravo sve stanice na svijetu već odavno ispratile svoje posljednje vlakove i da su one, onako opustjele i tihe, bile znak da je konačno svemu došao kraj. Oni, dakle, koji tek dotrčavahu odnekud, nadali su se uloviti ovaj nekim čudom okašnjeli zadnji vlak. Ali i on je već bio prekrcan kao i svi zadnji vlakovi koji odavno bijahu otišli na sve strane i bilo je posve sigurno da je to doista, ali stvarno! – zadnji vlak koji se još činio dostižnim.

No šef stanice nije se dao zbuniti. Još dok su trkači bili dovoljno daleko, provirio je iz tijesne, metalne željezničarske kućice zadnjega, putničkom vlaku prikrpljenog teretnog vagona i zazviždavši prodornom zviždaljkom, energično mahnuo vlakovođi crvenom zastavicom da odmah krene. Oslonjen laktom na vratašca lokomotive, čađavi je vlakovođa, pod nakrivljenom kapom tipa ruskoga matroza iz daleke sedamnaeste, više sličio boljševiku sigurnom u uspjeh revolucije no kakvu bjeguncu, ali on je ipak brzo shvatio svoju novu ulogu i, čak i ne potegnuvši ručicu sirene da obznani polazak, naglo pokrenuo tešku, trapavu, crnu kompoziciju vlaka.

U tom trenutku, dok se cijeli ovaj događaj pomaknuo za samo 24 sličice i još se činilo da sve stoji na mjestu, i dok su svi u histeričnom trku zaobilazili sve ispred sebe i poput natjecatelja u stiplu ritmično preskakivali zidove, ograde od kovana željeza s opasnim kopljastim vrhovima i podivljale okolne živice, ja sam, posve apsurdno, utrčao u stanicu u namjeri da kupim kartu za II. klasu. Štoviše, dok sam praznom, gotovo intimno tihom čekaonicom prilazio šalteru blagajne, pomislih da se nekako snađem za jednu bocu i, kao u ona stara vremena, prije puta natočim malo svježe vode na staničnoj česmi. Istina, vani je sve užasno žagorilo, hučalo i bučalo od bjesomučne strke, ali, začudo, u samom uredu blagajne, ugodno radno osvjetljenom stolnim lampama i prigušenijom stropnom luči, iza debeloga šalterskog stakla s uokrug prorezanim rupicama za razgovor putnika s blagajnikom, iza njegove napuštene stolice sa željezničarskom uniformom urešenom nekakvim oznakama činova i ovješenom o naslon, poluokrenut zelenom metalnom ormariću s tisućama ukoso udejnutih, neprodanih smeđih karata – tamo je, dakle, posve normalno, kao da se baš ništa ne događa, nekakav antikni teleprinter Morseovm pismom monotono kuckao po beskrajnoj bijeloj vrpci koja se s jednoga koluta lagano odmotavala, a na drugi ravnomjerno namotavala. Dakako, sada znam: taj je stroj slao već odavno pripremljene šifrirane poruke. Ali pomislite: kome bi u tom času uopće nešto takvo moglo pasti na pamet? 

Vani se, međutim, odvijala prava drama. Mještani iz okolnih gradića i seljani iz najbližih sela i zaselaka, koji su već ranije bili načuli nešto o zadnjim vlakovima, prvi su stigli na vrijeme i uspjeli se natiskati u zagušljive vagone. Nitko, naravno, nije birao ni sredstva, ni načine, ni uvjete, kako to i inače  biva kada se love zadnji vlakovi. Važno je bilo samo ukrcati se, čak i bez ijedne osobne stvari, zbog čega su posvuda oko vlaka nicale gomile kufera, torbi, napuhanih krpenih zavežljaja, elegantno oblikovanih vrećica s modnim markama i polupoderanih plastičnih crnih i šarenih vreća iz kojih su virli rukavi, ovratnici i čarape. Oni koji su dojurili kolima, traktorima ili se dotaljigali stočnom zapregom, ostavljali su vozila i blâgo na ledinama ili gdjegod kraj ceste.

No, unatoč toj rastrčanosti, već je u prvom naletu puno ljudi ostalo vani. Neki su zdvajali je li to, kako se šuškalo, doista zadnji vlak ili tek varka dok ne stigne onaj pravi, plavi, veliki, zadnji vlak; drugi se, pak, jednostavno nisu uspjeli progurati ni do perona, a kamoli do vagona. A svjetina je uporno i dalje odasvud samo pristizala i pristizala. Pače, oni sretniji koji su se nekako uspjeli popeti na bačvasto zaobljene vagonske krovove osvrtali su se na sve strane i, zaklanjajući rukama oči, prstima pokazivali u daljinu. Jedan je ustrašeno počeo vikati: „Ma kreni! Kreni, nema više mjesta, čovječe”.

Čudno je bilo to što je otpalo toliko putnika. Zapravo, još je čudnije bilo to što ih uopće ima toliko, jer se godinama činilo da je posvemašnja crna apatija posve rastočila svaku nadu da će vlakovi doista krenuti nekamo, pa makar i unatrag. Ali kada se pročulo da je to ipak zadnji vlak, e onda se sve naglo pokrenulo i sjatilo na ovu posljednju, znakovitu stanicu.

Tek sam se kasnije, trčeći s ostalima za tim zadnjim vlakom, pitao je li netko uopće znao kamo on putuje i hoće li ikada nekamo stići ili će, pak, negdje neočekivano skrenuti u nekom posve neprihvatljivom smjeru, ali u času kada sam, shvativši što se zbiva, istrčao iz stanice i brzim, gotovo mačjim pogledom u istoj sekvenci od onih 24 sličica ugledao šefa stanice kako odrješito zviždaljkom i zastavicom daje znak vlakovođi da krene, i vlakovođu koji taj znak prima i odlučno pokreće vlak, slijedio sam samo svoj munjevito instinktivan poriv da i sâm nekako hitro i po svaku ci­jenu dotrčim do zadnjeg vagona i dočepam se makar odbojnika ili cijevi za paru, ako već ne uspijem zauzeti neko sigurnije mjesto.

Ali vlak je već bio krenuo. Dakako, nisam mogao preko mrtvih, a činilo se da ih već ima, jer čim je kompozicija zaškripala, započelo je žestoko naguravanje i povlačenje onih koji su se koliko-toliko dobro i stabilno smjestili oko ulaznih vrata i po stepenicama, i onih koji su se kako-tako uspjeli dohvatiti za nešto, za nečiju ruku, nogu ili tek nečiji dio odjeće. Prijetila je opasnost da neki snažniji s vanjske strane, dok se vlak još nije zahuktao, istrgnu cijele grozdove putnikā iznutra, ali čini se da su se ovi, našavši se u povoljnijem položaju, već bili organizirali i čvrsto povezali. Tako su, kako su kotači sve ubrzanije lupali o tračnice, polutrkači i poluovješeni otpadali jedan po jedan. Neki su se od njih i dalje pokušavali ponovno dočepati nečega, a ostali su se samo dali u očajnički trk za vlakom. No one koji su se ipak nekako uspjeli, osim rukom, zakvačiti i nekim drugim dijelom tijela, recimo nogom, ili makar vrhom stopala, pa čak i zubima za nečiju jaknu, suknju ili hlače, putnici iz vlaka više nisu odguravali, već im, naprotiv, držeći ih već svojima, pomagahu da se nekako sigurnije smjeste u toj bijednoj hijerarhiji zadnjega vlaka. Trkači, pak, koji su se, povuci-potegni, nekako ipak do pojasa ugurali kroz prozore, donjim su dijelovima tijela još uvijek virili s vanjske strane vagonā i, onako u vožnji, brojgelovski nadrealnim bucmastim nogama mahali svom snagom, nastojeći se nekako do kraja ubaciti u prepune odjeljke.

Tako je počela ta duga, neobična trka za zadnjim vlakom. Poslije svega onoga što se dogodilo u toj prvoj zbrci koju sam opisao, sâm početak našeg trčanja sličio je uobičajenom startu neke humanitarne maratonske utrke, uz uzajamno uvažavanje i ferplej sviju nas koji se nismo uspjeli ukrcati u zadnji vlak.

Prve smo kilometre protrčali gotovo u jedinstvenoj skupini oko i iza vlaka koji se još uvijek kretao prihvatljivom brzinom. Neki su se među nama bolje snašli trčeći okolnim poljima i brežuljcima, a nekima je bio poticajniji jednoličan ritam umašćenih željezničkih pragova. Ali najčudesniji bijahu oni ljupki virtuozi koji su, poput začaranih hodača po žici, jednakom brzinom, a katkad i brže i vještije od nas, trčali beskrajnim, glatkim tračnicama. Istina, oni se nisu mogli, poput nekih trkača koji su to povremeno činili iz bahatosti ili iz puke znatiželje, zaletjeti i neko vrijeme svom snagom juriti ispred lokomotive zadnjega vlaka, uz glasno, gotovo kabaretsko oduševljenje i odobravanje vlakovođe koji bi tada snažno i dugo, uhvativši ritam njihovih koraka, u istom taktu potezao sirenu i hiperaktivno isturao nasmijano brkato lice kroz prozor, ali zato nisu imali nikakvih problema kad smo nailazili na tunele i mostove. Oni bi u takvim situacijama, posve izdvojeni u toj mizansceni dosljednosti, poput kakvih virtualnih Tilla Eulenspiegela na klizaljkama samo klizili, i klizili, i klizili ulaštenim tračnicama, dok bismo se mi morali razbijati u skupine i pretrčavati brze potoke, ili čak preplivavati mutne rijeke, i uznemireno juriti brdima, nagađajući gdje se nalaze izlazi iz tunela, kako bismo se opet priključili utrci. U tome su nam, istina, katkad pomagali i neki bizarni postupci pridošlica iz tamošnjih okolnih mjesta koji su točno znali gdje se nalaze usta tunela, koja su kolokvijalno zvali „bouche”, i onda bi se tamo, s njegove gornje strane, sakupljali u velikim grupama s idejom da odozgo nekako uskoče na vlak dok izranja iz tamnog tunelskog otvora. U pravilu bi samo grubo skliznuli s krovova vagona, katkad i odgurnuti od onih koji su se tamo već bili rasporedili još na samom početku putovanja; ali nekolicina ih je i uspjela uskočiti u vagon s ugljenom i ostati ondje.

Ne znam je li u pitanju bio odjek općeproširene fame ili je jednostavno tako trebalo biti, ali kako je vrijeme odmicalo trkača za zadnjim vlakom bivalo je sve više i više. Uporno su dotrčavali i popunjavali upražnjena mjesta onih koji su usput posustali i u međuvremenu napustili brzojureću skupinu. Neki od pridošlica bili su krajnje ambiciozni i u brzim bi nasrtajima, dok su još bili puni snage i svježine, pokušavali zauzeti svoje, makar i najbeznačajnije mjesto u zadnjem vlaku. Ali budući da se on zapravo neko vrijeme gotovo uopće nije praznio, tamo i nije bilo slobodnih mjesta, pa bi se i oni, otpavši po nekoliko puta, primirili i nastavili trčati s nama.

U početku je postojala nekakva obostrana miroljubiva znatiželja putnikā iz zadnjega vlaka i nas koji smo trčali za njim. Gledali bismo se onako u trku, bez nekog produbljenijeg odnosa i namjera. Samo smo, činilo se, pokušavali razumjeti što se zapravo zbiva i kamo nas sve to vodi. Ali onda su nam neki od putnika odjednom počeli posve jasno davati do znanja u kakvoj su finoj, rekbi, zasluženoj prednosti: ležerno bi se, onako kao u večernjoj promenadi, revera pomno uglačanih dlanovima, probijajući se kroz natiskanu svjetinu, uputili kroz dugi vlak, od zadnjega prema prvom vagonu i natrag, uvijek se držeći blizu prozora i vrata, i neprestano, svisoka, kao u kakvu putujućem kazalištu drvenih lutaka, znatiželjno provirujući i pogledavajući lijevo-desno s pokretne pozornice prema nama: publici-trkačima. Ne samo da nam je to stvaralo praktične probleme, jer smo, kako bismo se kretali ukorak s njima i stalno ih držali na oku, morali znatno ubrzavati trk dok su se iz vagona u vagon probijali prema naprijed, ili pak usporavati kad su se istim putem vraćali prema kraju kompozicije, nego nam se od toga doslovno vrtjelo u glavi i izazivalo nepodnošljivu mučninu. Negdje u sredini kompozicije, pak, oni su si već bili lijepo uredili prostrani vagon-restoran s klimom, i kad smo to odjednom shvatili, iako posve iscrpljeni i dobrano izgladnjeli, povremno bismo u manjim odlučnim skupinama dotrčavali do tog vagona i gledali ih kako uz velika prozorska okna zadovoljno grickaju svoje obilate sendviče i spokojno pijuckaju crnu kavicu; štoviše, među nama trkačima već se počelo govorkati i o tome da je jedan od najboljih prednjih vagona, navodno, preuređen u vagon-lit, s ugodnim ležajevima i poslugom.

No, premda se tome doista nitko ni u snu nije nadao, ni oni koji se već spokojno bijahu raskomotili u klackajućem zadnjem vlaku koji su ulovili, niti pak mi koji smo za njim stoički kaskali sve vrebajući prigodu da se i sami nekako ukrcamo, događaji odjednom poprimiše posve drugi, neočekivan razvoj.

Iza jednog zapanjujuće kratkog i oštrog zavoja, s obiju strana vlaka zakrivena strmim, golim golcatim brežuljcima boje crnog pepela, onako bijedno stiješnjeni između brzih, kloparajućih kotača vagonā i oštrih bridova stijena toga usjeka, naglo utrčasmo u neko prostrano, tamnosivo, posve pusto predgrađe beznadna izgleda.

Već na samom ulazu u taj čudan prostor pruga se na objema stranama razdvajala i široko granala na bezbroj ranžirnih kolosijeka na kojima jedne iza drugih stajahu poredane mnoge, dulje ili kraće kompozicije putničkih i teretnih vlakova. Svi su još, da tako kažem, „radili”, spremni da, čim se za to ukaže prilika, odmah nastave putovanje. Ali uzalud, tu je očigledno sve gadno zapelo i definitivno stalo. Bila je to u stvari zamka, neka vrsta željezničke mreže stajaćice za pustopašne zadnje vlakove; nisu mogli ni naprijed ni natrag, jer svi signali bijahu spušteni, a sva svjetla koja se jedva i nazirahu u tom tamnom, neprozirnom kotlu bijahu crvena.

Tako je i naš zadnji vlak tu odjednom zaglavio, i opet na repu događaja, jer mi doista i bijasmo na repu, na samom začelju, na krajnjem rubu ranžirne stanice. Nismo uspjeli proći ni glavnu ulaznu skretnicu do kraja, pa smo, prednjom polovicom vlaka na lijevom kolosijeku, a zadnjom na desnom, nekako ostali u tom bijednom zmijolikom položaju, bez iole, makar i lažnoga dostojanstva koje bi pokazivalo da nismo baš zadnji zadnji vlak. Ali ne, vidjelo se da smo se razbudili i pokrenuli prekasno, u zadnji čas, i da smo nekako jedva dotepesali i do ove ovdje božje tuge. Štoviše, čak i da je bilo ma kakvih izgleda da svi ti zadnji vlakovi ipak ponovno nekamo krenu, mi bismo svakako bili najzadnji vlak među svim zadnjim vlakovima.

Ta zbunjenost potrajala je neko vrijeme. Dakako, ukrcani putnici, uljuljkani u sigurnost našega vlaka koji, držali su, usprkos trenutačnom odmoru na usputnoj stanici, ipak nekamo sretno putuje, zapravo nisu ni znali niti slutili što se dogodilo. Pa ni oni koji su bili nešto živahniji i s određenom dozom znatiželje zurili kroz prljave prozore, ili se čak i naginjali kroz njih, i oni u prvi mah ne bijahu posve shvatili o čemu je tu riječ, pa nisu ni dizali ostale na uzbunu.

Što se pak nas trkača tiče, u trenutku kada je vlak uletjevši u stanicu naglo zaškripio kočnicama i počeo se brzo zaustavljati, tijela nam bijahu u punom naponu i naporu trčanja, zadihana, zajapurena, vrela, oznojena, ponesena snažnom inercijom, ubrzanoga rada srca i uma usredotočena na bezbroj različitih detalja radi održavanja točnog suodnosa brzine i udaljenosti od vlaka, s jedne, i ostaloga prostora s druge strane, i, dakako, prostora pred nama koji nam je strelovito fijukao kroz vid i kroz misli kako se ne bismo zaletjeli u neki stup, drvo ili kamen. A k tomu, misli nam i dalje neprestance bijahu zaokupljene raznim suludim kombinacijama o tome kako bi bilo lijepo da se i mi najuporniji trkači za zadnjim vlakom u nekom sretnom trenu također ukrcamo u nj. Zato nas ni njegovo naglo snažno kočenje, škripa, bučno natezanje i sudaranje odbojnika na vagonima, prodoran, gotovo emotivan pisak lokomotive i šištanje pare, nisu trgnuli iz tog čudnog opsesivnog stanja omamljenosti. Tek kad smo u onom gusto zbijenom, neprohodnom prostoru među stojećim vlakovima pred nama naletjeli na gomilu ljudi, zapravo bezbrojnih trkača svih tih zaustavljenih zadnjih vlakova, tek onda shvatismo da je i naš zadnji vlak već stao i ostao iza nas te da je općoj trci, bar zasad, došao kraj.

Dugo smo, kao bijedna kljusad na utovarnoj stanici, stajali tako, nepomični i prazni, čak i kad je zavladao potpun mrak, čak i kad se slabašna kišica koja je počela padati sve jače postupno pretvorila u leden, grub pljusak, pa i kada smo već lagano glibili u gnjecavu crnu zemlju koja se pod našim nogama pretvarala u gusto blato. Tijela su nam se hladila, izvana i iznutra, misli su nam, u nekakvom svom apstraktnom nadmetanju, preskakivale jedna drugu bez ikakve susljednosti. Plávio nas je osjećaj promašenosti, propuštene prigode da se ukrcamo na onaj pravi pravcati, plavi ili zeleni, zadnji vlak koji je pošao i prošao puno ranije, to jest na vrijeme, jer ovo više nisu bili pravi zadnji vlakovi koji i doista mogu nekamo stići, na nekakav cilj, na neko bolje mjesto, dalje od ove uklete rupe.

A onda netko reče: „Idemo u čekaonicu”.

Načičkana masa trkača lagano se pokrenula prema nevelikom kolodvoru. Da su ulazili u čekaonicu, to je bilo posve izvjesno, jer se zbijen prostor među vlakovima – koji su, dakako, iako su se sada brzo praznili, za svaki slučaj i dalje „radili” – sve više oslobađao a svi su odlazili u smjeru kolodvora i glavnoga perona. I nas je povuklo. Dugo je trajalo to mučno tapkanje od vlaka do čekaonice, cijelu vječnost, i bilo je doista jako kasno kada smo i mi, trkači našega vlaka, nekako uspjeli stići pred nju. Bijaše posve neobično to što se toliko mnogo ljudi uspjelo natiskati u taj nevelik čekaonički prostor, jer su se, koliko god unutra bilo tijesno, zapravo bili smjestili i trkači i putnici svih zadnjih vlakova koji su nespretno zapeli na ovoj stanici. Bilo ih je doista puno. Štoviše, i zidovi čekaonice malo su se razmaknuli da ih stane što više, ali dalje ni oni nisu mogli, pa su se gotovo do krajnjih granica zakrivili i zaoblili poput slike u ribljem oku. Trkači su stajali mirno, jedni kraj drugih, tijela stopljenih u golem ljudski torzo s bezbroj različitih glava koje su se neprestance vrtjele lijevo-desno.

Kad konačno u čekaonicu uđe i posljednji trkač i kada se napokon sve smirilo, netko reče: „Ljudi, zatvorimo vrata”. I zatvoriše ih.

Netko drugi pak reče: „Podesimo sada stanični sat na točno vrijeme”. I namjestiše ga na 00.00 h.

No ura je vjerojatno bila neispravna, jer se njezine kazaljke ni dugo nakon što smo je ugodili uopće nisu pomakle, čak ni kad je počelo svanjivati, pa ni onda kada se sasvim razdanilo.

Tijekom noći, koja je bogme potrajala kada se uzme u obzir to nepomično stanje staničnoga sata, vani se stalno nešto događalo. Neki službenici u željezničkim odorama neprestano su se vrzmali ovamo-onamo, jedni s fenjerima u ruci, drugi s crvenim zastavicama, pa bi se onda okupili na jednome mjestu, nešto vijećali i opet se razilazili na sve strane. Sve su to, dakako, vidjeli oni sretni trkači zadnjih vlakova u čekaonici, koji su bili blizu dvaju prozora, i oni kraj zastakljenih vrata. Ma, ne možete ni pojmiti u kakvoj su psihološkoj ali i stvarnoj prednosti bili ti ljudi. Bar u našim mislima, bar teorijski, imali su viši status u očima onih službenih osoba vani koje su suvereno gospodarile peronima mrtvoga ranžirnog kolodvora. Možda dobrohotnošću i velikodušnom suglasnošću šefa stanice, ti bi službenici ponekad ležerno prilazili prozorima i vratima pa bi se, stavljajući ruku na čelo iznad obrva, kao kada se s neke visoravni gleda u nepreglednu maglenu daljinu, rubovima dlanova i nosova priljubljenih uz staklo, zagledavali unutra, u čekaonicu, malo šarali pogledom po nama, a onda bi se, odmahujući nekako prezrivo glavom, lagano okretali, stavljali masne šilterice na njihova mjesta, i vraćali se svojim redovnim kolodvorskim vrzmanjima i vijećanjima. E vidite, baš tada, dok bi oni tako zurili kroz prozor unutra, a naši trkači, u jednakom položaju, dlanova i nosova priljubljenih uz prozor, iznutra zurili prema njima vani, pogledi bi im se neočekivano susreli, malo bi zastali kao da se propituju, uzajamno čitaju i pokušavaju razumjeti, štoviše, možda zbližiti, možda steći prijateljsku naklonost. Nevjerojatna nas je zavist plávila zbog te njihove velike povlastice. A da i ne govorim o tome kako bi nam osjećaj drugorazrednosti naglo rastao kada bi nam oni, nakon takvih kratkih seansi zagledavanja, nadugo i naširoko prepričavali te svoje dogodovštine. Neki su među njima čak tvrdili da su izvana čuli i šapat, a oni koji su – u tome smo pak svi ostali u čekaonici bili suglasni! – stvarno pretjerivali, uvjeravali su nas da su čuli i svoja imena.

Bilo je tu i drugih čudnih stanja i odnosa. Naime, mnogi od onih koji su, za razliku od nas običnih trkača za zadnjim vlakom, do ovdje i doslovno doputovali njime, tj. lijepo se vozili i lagodno uživali u nekom od finih kupea, sada su neočekivano bili ponižavajuće stiješnjeni usred mase nas gubitnika u zagušljivoj čekaonici, i, što je za njih bilo još i najgore, daleko od prozora i vrata i mogućnosti da vizualno, a možda čak i šaptom, komuniciraju s onima vani.

No bilo kako bilo, cijele je noći ura precizno, u ravnomjernim razmacima, označavala točno 00.00 sati, sve dok se nije sasvim razdanilo, a i onda se, još jednom, ali samo kratko, usprkos neobično snažnoj vrevi koja se odjednom razlegla vani, oglasio zvuk njezina slabašna gonga. To kao da bijaše neki dogovoren znak, jer istoga se časa, svom snagom kolodvorskim zvučnicima, pa i u samoj čekaonici, razliježe odrješit glas spikera, najavljući skori polazak brojnih zadnjih vlakova na sve strane.

I opet nastade neviđena strka. Vrata čekaonice bijahu preuska da nas propuste sve odjednom, a poučeni prijašnjim mučnim iskustvima, svi su se željeli dočepati što boljih mjesta u zadnjem vlaku. Samo što to sada ne bijaše samo jedan zadnji vlak, već sijaset njih!?

Po prostranoj crnoj ranžirnoj postaji, po peronima i među zadnjim vlakovima vrvjelo je od brojnih predstavnika zadnjih vlakova, u različitim odorama s natpisima i sloganima, sa zastavicama u svim bojama, visoko podignutih sklopljenih suncobrana poput turističkih vodiča i svežnjevima promidžbenih letaka koje su užurbano dijelili zainteresiranima. Neki su, štoviše, nudili i mjesta u pravom plavom, ili pravom zelenom zadnjem vlaku. Velim nudili, jer više nije bilo onih besplatnih zadnjih vlakova kao nekad, kad si se samo mogao ukrcati u posljednji tren ili jednostavno juriti za njim. Ne. Čak su i trkači s vlakovima poput nas morali platiti odgovarajuću pristojbu za svoje trčanje. Na toj se ranžirnoj stanici, čini se, doista zauvijek promijenilo sve.

A onda, nakon dugog ukrcavanja i raznih peripetija i radnji koje su poduzimale stanične vlasti i otpravnik vlakova da stvari nekako dovedu u red, svi zadnji vlakovi, prepuni do posljednjega mjesta, pa i do zadnjega vanjskog trkača, uz škripu, kloparanje, zviždanje i šištanje, u kasnim večernjim satima, točno u 00.00 h, krenuše prema dalekim ciljevima.

Ali ja, poslije svega, držeći u ruci bocu hladne vode, natočene na prljavoj staničnoj slavini, dobrano iznenadivši i samoga sebe – ja ovoga puta ipak odlučih ostati na tom neobičnom crnom kolodvoru, kako god to na kraju sa mnom završilo.